Sad kad bi narodu trebalo najviše smijeha, da malo zaboravi na strahove i brige, predstave se na sjeveru Hrvatske, najpogođenijem koronavirusom, ne igraju. Zbog protuepidemijskih mjera. Zato je i varaždinski Kerekesh Teatar potegnuo ručnu.
Solidariziraju se
– Koliko god je nama to teško prihvatiti, s obzirom na to da se u osam mjeseci nitko od posjetitelja nije zarazio na kazališnoj predstavi, a kamoli da je predstava bila žarište zaraze, u ovom trenutku mislim da je potrebno da se svi solidariziramo i pokušamo olakšati bolnicama, doktorima i medicinskom osoblju, koje vodi tešku bitku kojoj se ne nazire kraj – kaže glumac i umjetnički voditelj Jan Kerekeš, čiji je otac Ljubomir još prije 11 godina pokrenuo manifestaciju “Tjedan smijeha”.
Trenutačno predstave izvode svuda osim na svom sjeveru. Pokrenuli su zato projekt online prikazivanja pet predstava, s nagradama za gledatelje koji kupe pristup gledanju. Prije 11 godina Ljubomir je došao na ideju da tri dana zaredom u Varaždinu gostuju predstave, isključivo komedije. Ubrzo je to poraslo na 14 predstava u deset dana pa na 30, a ove godine trebali su imati čak 63. Sve je stalo točno tijekom festivala, 12. ožujka. “Tjedan smijeha”, kaže, već je četiri godine zaredom najveći i najposjećeniji kazališni festival u Hrvatskoj. Lani je Kerekesh Teatar organizirao 253 predstave, od čega 43 gostujućih kazališta, a 210 iz vlastite produkcije. Pogledalo ih je 71.678 gledatelja, a održali su i premijeru i distribuciju svog prvog filma “Ufuraj se i pukni”, koji je na velikom platnu lani pogledalo oko 23.000 ljudi.
– Možemo reći da je film uspio u onoj svojoj glavnoj svrsi, a to je nasmijati publiku. Mi smo presretni, jer druga nas i ne zanima. Ne zanimaju nas festivali i nagrade, već isključivo smijeh u publici – napominje.
Većinu predstava Kerekesh Teatra napisao je i režirao Ljubomir, a od 2015. u pisanju mu se pridružio i Jan. – Naši tekstovi su o malim, jednostavnim ljudima s velikim i kompliciranim problemima i pokušavamo uvijek njegovati riječ “kaj” – dodaje. Teatar ima šest zaposlenih, ali ne glumaca.
– Nemamo niti ćemo ikad imati zaposlenih glumaca. U Kerekesh Teatru imamo 30-ak glumaca vanjskih suradnika koji primaju honorar po odigranoj predstavi. Kako smo razvijali i poslovanje, razvili smo uz festival “Tjedan smijeha” i nekoliko ljetnih manifestacija i trodnevnih manifestacija “Dani smijeha Kerekesh Teatra”, koje organiziramo diljem Hrvatske – objašnjava. Umjetnička su, kaže, neprofitna organizacija, a 85 posto financiranja vlastiti su im prihodi od prodanih ulaznica i predstava, osam posto dobivaju od partnera, sponzora i donatora, a sedam posto od Ministarstva kulture i medija, Grada Varaždina i Varaždinske županije, kad se jave na javni poziv za kulturne djelatnosti.
Predstave kao što su “Ringišpil”, “Krtice”, “Pokopaj me nježno” i “Pod hitno na hitnu” odigravaju na raznim lokacijama.
– Publika je potpuno ista u nacionalnom kazalištu i u društvenom ili vatrogasnom domu. Reakcije su potpuno iste, čak ponekad i bolje. Nije nam teško garderobu s velikim ogledalima zamijeniti kuhinjom s velikom napom u kojoj još sve miriši na feštu od prošlog dana, nije nam problem presvući se u kombiju jer u nekoj dvorani nema garderobe ni backstagea, uvijek nakon predstave volimo ostati i podružiti se s ljudima. Zato se gotovo na svakom gostovanju dogodi neka anegdota ili se netko iz publike poistovjeti s našim likovima i dovikne svoj komentar koji već drugi dan završi u našoj novoj predstavi – ističe Jan.
Zaraza bez lijeka
Kako je biti glumac u doba korone?
– Zarazno. Zarazno je biti glumac jer za tu zarazu nema lijeka. Kad je bio “lockdown”, nikako nisam mogao sjediti doma i ne raditi ništa. Snimao sam duhovite videe za društvene mreže Kerekesh Teatra, pisao tekstove i smišljao nove projekte. Tako sam pokušavao zadržati neko dobro raspoloženje u sebi i glumačku i izvedbenu kondiciju. Mislim da su se mnogi glumci u doba korone zatvorili u sebe jer zaista nije lako ostati hladne glave i promatrati kako se sve oko tebe otkazuje, pomiče na 2021., smanjuju se honorari, gase se kazališta i projekti. Bilo je dana kad smo imali dogovoreno snimanje takvih duhovitih videa, a ja nisam uspio prije snimanja nasmijati ni samoga sebe, no kad bih stao pred kameru, javilo bi se srce. Kad se srce javi, znaš da si živ. I kao čovjek i kao glumac – zaključuje.
