Prije nešto više od dva tjedna u Zagrebu je počelo snimanje nove HRT-ove humoristične serije "Oblak u službi zakona", u kojoj glavnu ulogu ima Ozren Grabarić. Dramski prvak Gavelle i docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu u posljednje vrijeme sve više prihvaća televizijske angažmane. Nakon uloge u "Mrkomiru I.", u kojem je tumačio Slavomira, peharnika i šef kneževske obavještajne agencije (K.O.A.), Grabarić je uskočio u ulogu dobroćudnog policajca Nikole u seriji koju potpisuju Snježana i Goran Tribuson. Po prirodi je samozatajan, intervjue daje rijetko, a nova uloga bila je odličan povod da Grabarića "privedemo" na razgovor, u kojem se osvrnuo i na svoj život u Španjolskoj, rad sa studentima, ali i najveći teret svih onih koji se bave javnim djelatnostima – svakodnevnu i neprestanu izloženost kritici.
Nedavno je u Zagrebu počelo snimanje nove HRT-ove humoristične serije "Oblak u službi zakona" u kojoj tumačite jednu od glavnih uloga, ulogu policajca Nikole. Kako biste opisali svoj lik?
Nikola Oblak zasad je tek narednik, u nadi da će jednog dana dobiti promaknuće u inspektora. On je pomalo smušen, ali dobroćudan policajac, brižan otac i suprug. Uvijek je na strani zakona i pravednosti, no dok traži zločince i rješava slučajeve, otkriva da je pokatkad i njegova obitelj u takozvanoj sivoj zoni zakona.
Koliko je Nikola sličan vama? Koje su najveće sličnosti, a koje razlike između Ozrena i Nikole?
Pa možda smo najsličniji po toj smušenosti i pomalo smo obojica naivni u nekim situacijama, a sigurno dijelimo ljubav prema kriminalističkim romanima. Kad sam bio klinac, uživao sam čitajući Agathu Christie, Conana Doylea i Georgesa Simenona te sam smišljao, čak i pisao, neke kratke kriminalističke priče oponašajući svoje idole.Nikola zasad ne piše ali tko zna, možda u budućnosti se okuša i na tom području!
Na čemu se temelji radnja? Možete li nam ukratko opisati sadržaj serije?
Oblak u službi zakona je humoristična serija iz pera Gorana i Snježane Tribuson koja prati Nikolu Oblaka koji rješava ili pokušava riješiti zločine ali istovremeno rješava razne zaplete u koje upada i njegova obitelj.
Čime vas je osobito privukao ovaj projekt? Ako se ne varam ovo vam je prva glavna uloga u dramskoj seriji. Je li i to bio jedan od motiva zbog kojeg ste prihvatili ulogu?
Pa prošlo ljeto sam snimao Mrkomira i gdje sam zapravo bio po prvi puta glavna uloga uz bok Goranu Navojcu, poslije smo Goran i ja snimali i film na Rabu, “Smrt djevojčice sa žigicama” po romanu Zorana Ferića i u režiji Gorana Kulenovića tako da su mi se zaredali filmski i televizijski projekti. Ovdje su me prvenstveno privukli vrlo duhovit i urbani scenarij, Snježana Tribuson i Dražen Žarković kao redatelji s kojima jako volim raditi jer su vrlo opušteni na setu, duhoviti i imam veliko povjerenje u njih tako da im se mogu bez promišljanja prepustiti da me vode, i glumački ansambl koji je toliko jak i dobar da vjerujem da će gledatelji zaista imati pravu poslasticu na malim (sada zapravo sve većim) ekranima.
Nema neke specifične uloge koju baš ne bih odigrao, sve ovisi o autorskom timu, o scenariju ili dramskom predlošku, ali volim se upuštati u sve i svašta, od alternativnijih stvari, koje su uvijek riskantnije što se tiče prijama publike, ali iz umjetničkoga kuta gledanja mogu itekako pridonijeti glumačkom razvoju. Volim katkada raditi budalaštine, gdje se možete malo opuštenije baviti nekim stvarima, ali isto ovisi o tome u kojoj sam fazi i što osjećam kao potrebu. Trenutačno sam više zainteresiran za rad pred kamerom jer mi se čini da mi treba još puno utakmica u nogama da bih stekao opuštenost i sigurnost koju osjećam na kazališnim daskama.
Vesele li vas više kazališne daske ili filmski set? Što vam kao izvore osobne satisfakcije pruža kazalište, a što TV serije i filmovi?
Kazalište je moj prirodni ambijent za sada, volim taj živi kontakt s publikom, volim činjenicu što je predstava svaki put malo drugačija i što itekako ovisi o ljudima u gledalištu, volim u kazalištu to što neprestano pokušavate usavršiti pojedinu scenu i da su sve to pokušaji koji se rasplinjuju u nepovrat svaki put kad padne zavjesa. Snimanje je potpuno drugačija vrsta koncentracije i drugačija su glumačka sredstva koja koristite kako bi iznijeli unutarnju događajnost određenog lica. Na filmu nemate kontinuitet već snimate scenu s početka pa s kraja pa onda iz sredine i tako dalje, kad snimite jednu scenu idete dalje, nema ponavljanja a mnogo toga zavisi i o montaži i cijeloj kompleksnoj postprodukciji. Ono što je uzbudljivo da imate priliku raditi na drugačiji, intimniji način i što vas film ili serija često odvuče na neke nove zanimljive lokacije i što svemu daje još jednu veću dozu autentičnosti. Ali i u kazalištu i na snimanju postajete intimni s jednom zajednicom ljudi koja vjeruje da je pričanje priča od nastanka civilizacije pa do danas najbolji način za širenje društvene svijesti.
Rođeni ste u Zagrebu, no zanimljiva je činjenica da ste srednju školu završili u Barceloni. Nakon toga vratili ste se u Zagreb i upisali Akademiju dramske umjetnosti. Što vas je najviše motiviralo na povratak u Hrvatsku? Niste maštali o tome da svoje glumačko obrazovanje započnete u inozemstvu, a potom ondje i nastavite graditi karijeru?
Na povratak u Hrvatsku najviše me motivirala nostalgija i to što sam u toj fazi i u tim godinama bio vrlo povučen i izgubljen pa sam otkad sam napustio Hrvatsku, počeo tražiti svoju pripadnost. Imao sam osjećaj da više nigdje ne pripadam i da sam gdje god da se nastanim, neka vrsta stranca. Taj me osjećaj, doduše, prati i danas, ali u kazalištu se uvijek osjećam doma, na bilo kojoj sceni, u bilo kojoj državi čim dođem u kazalište, pomislim: "Ovo mi je poznato, tu sam doma, tu ne moram biti nitko i mogu biti sve!" Što se tiče povratka u Španjolsku, nekako imam osjećaj da me takvo što tek čeka… možda!
Odmah nakon diplome postali ste član ansambla Gavelle. Biti slobodan umjetnik za vas nikada nije bila opcija?
Danas biti slobodan umjetnik u Hrvatskoj zapravo ne znači da ste slobodni. Nedostatak financijske potpore za slobodne umjetnike znači da ste ih stavili u uvjete neslobode gdje moraju prihvatiti sve što im se nudi da bi preživjeli. S druge strane, glumci koji su u ansamblu imaju neku financijsku sigurnost, pa prema tome neku određenu vrstu slobode, ali bivanje u jednom kazalištu do mirovine, igrajući sličan repertoar s istim glumcima, dovodi do toga da ljudi brzo prestaju biti umjetnici i postaju izvođači. Zato bi promišljanje takve vrste kulturne politike trebalo promijeniti da biste dobili slobodniju i uzbudljiviju kulturu.
Kad smo već kod Gavelle, u kojoj je fazi obnova vašega matičnoga kazališta koje je stradalo u potresu? Hoćete li se uskoro "vratiti doma" u Frankopansku ulicu?
Zadnje što sam čuo jest da radovi napreduju i da će se Gavella najvjerojatnije već sljedeće sezone vratiti kući.
Profesor ste na Akademiji, gdje studentima predajete scenski govor. Kakav ste profesor? Smatrate li se strogim i pravednim ili se ipak prema studentima nastojite ponašati prijateljski?
Uživam u pedagoškom promišljanju svoga posla i u radu sa studentima. Puno sam toga naučio otkad imam priliku promatrati glumački proces sa scene, ali i iz publike. Dok sam bio mlađi, pokušavao sam studentima biti više prijateljska podrška, ali s vremenom sam naučio da tako gubite autoritet. Čim izgubite autoritet, sužuju se prostori spoznaja do kojih možete dovesti mladog čovjeka, a opet prejak autoritet ili strah od autoriteta sužava slobodu istraživanja. Stoga je pronaći optimalan balans u pedagogiji izuzetno delikatan posao. Mislim da današnje društvo, kao i obrazovni sustav, premalo potiče pojedinca na pogrešku, a pogreška je, pogotovo u našem poslu, jedina prava stepenica prema novoj spoznaji.
To je vrlo složeno pitanje. Jedna je od najtežih stvari u našem poslu trajati i ne izgubiti elan koji postoji u početnim trenucima glumačkog sazrijevanja. Najveća teškoća na tom putu upravo je ta izloženost kritici. Teško je nositi se s lošim kritikama, ali isto tako teško je nositi se s dobrim kritikama, pogotovo kada dolaze od pogrešnih ljudi. Budući da se kao glumci izlažemo javnosti, izlažemo se i procjeni onih koji nikada na scenu ili pred kameru nisu stali. Nevjerojatno je kako nas katkada pogađaju kritike ljudi koji o ovom našem poslu ne znaju ama baš ništa, ali isto je tako nevjerojatno da ljudi polete na krilima pohvala onih koji isto tako o ovom našem poslu ne znaju ama baš ništa. Divno je da se ljudima sviđa ono što radite i šteta je kad im se ne sviđa, ali to je njihov dobitak ili gubitak, na vama je da nastavite raditi, usavršavati se i biti iskreni prema sebi.
Pred nama je ljeto, znate li već kako ćete ga provesti? Imate li u najavi i neke nove projekte od jeseni?
Ljeto ću provesti u Zagrebu, uglavnom na setu i tako do početka rujna. Poslije me čekaju još snimanja jer krećemo s drugom sezonom "Mrkomira I." i nastavak suradnje s Beogradskim dramskim pozorištem, s kojim, evo, već gotovo tri godine uspješno surađujem i gdje imam priliku raditi s vrlo zanimljivim umjetnicima iz cijele regije.
VIDEO Nakon 14 godina braka razvodi se Jelena Karleuša: 'Nažalost, Duško se ne vidi kao dio naše obitelji'
Odličan glumac.