Ovu knjižicu bez natpisa na hrptu i bez hrpta našao sam sredinom listopada 2023. u Antikvarijatu Ex libris, u Rijeci. Bilo je to značajno otkriće: neotkrivena knjiga i u njoj nove pjesme, pjesnika čije sve knjige znam. Ili sam barem mislio da znam. I još nešto: knjižica u kojoj se nekoliko trenutaka pred rat i pred smak jednog Vukovara obrađuju mjesta, toponimi, znakovi i simboli koji će postati važni i visokofrekventni u jednoj budućoj hrvatskoj kulturi, te kulturno-političkoj i nacionalnoj propagandi.
Jeftino načinjena, diletantski prelomljena i grafički obrađena, "Vučedolska golubica" žanrovski je podnaslovljena kao poema, i u njoj je, na trifunovićevski način, namjenski ispričana i ispjevana cjelokupna povijest vukovarskog kraja, od Golubice do naših dana. A ti naši dani su ona posljednja relativno optimistična, ceremonijalna epoha jugoslavenskog socijalizma. Dušku, naravno, nije nimalo svojstveno da se povodi za kolektivnim optimizmima, niti da slavi državne simbole, tako da pred sam finale njegove namjenski sročene poeme odzvoni "Opomena", koju bi, da sve već nije zaboravljeno, da Duško Trifunović u vukovarskoj temi nije danas nezvan gost, te da su hrvatskoj kulturi estetske vrijednosti u književnosti kriterij za bilo što, pred jesenje posmrtne priredbe napamet učila neka današnja vukovarska i hrvatska djeca: "S Vučedolskom golubicom/ na ramenu/ tražio sam duši azil/ u vremenu/// Na kraj svijeta na vrhuncu/ na tjemenu/ svuda stojim ja na groblju/ na golemu/// Drugi će vam sve to reći/ drugačije/ ali vi ste sve to znali/ još otprije/// Slušali ste šta vas košta/ o dabome/ radićete ionako/ sve po svome/// Okupljeni oko mrtvih/ svih vremena/ otkrili smo jedan tračak/ fenomena/// S Golubicom gledao sam/ iz blizine/ Ko u maču drži moć/ od mača gine".
VEZANI ČLANCI
Promiču ovom knjigom Iliri, Kelti, Avari, pojavi se Baton, minu Langobardi, Huni i barbari. Turci nadiru u Europu, Europa se od Turaka brani. Sibinjanin Janko, kralj Matija Korvin, Sulejman Veličanstveni, pa Marija Terezija… Historija onakva kakva jest, ili kakva je bila, u Duška Trifunovića zadobiva ponešto od velikog mita, a ponešto od pjesme koja se lako pijeva i u kojoj i najteže riječi i najgrdnija vremena podnesu svoju rimu. Tako niotkud već izroni danas poništeni, ako ne i zabranjeni, vukovarski graditelj i revolucionar, vođa radničkog pokreta, likvidiran 1921. od karađorđevićevskih kraljevskih vlasti, Stjepan Supanc. Prva strofa pjesme "Supanc" zvuči kao pouka i proročanstvo: "Onaj ko preživi/ stvara svijet po mjeri mrtvih/ a mrtvi služe kao opomena kako ne treba/ ili kako treba/ već prema tome šta se traži/ od onih koji nam daju hljeba/ i onih koji su na straži".
Kao izdavači knjige potpisani su redom: "Općinska konferencija Saveza socijalističkog radnog naroda Vukovar", "Odbor za Dudik" i "SOUR Vupik, Vukovar". Poema objavljena je u povodu godišnjeg memorijala, kojima je obilježavano sjećanje na 455 žrtava ustaškog režima, uglavnom strijeljanih talaca, zarobljenih partizana i njihovih simpatizera, u dudovom gaju, na Mitnici. Tu je, u Spomen parku Dudik, Bogdan Bogdanović projektirao jedno od svojih arhitektonsko-skulptorskih remek-djela, koje su najprije devastirali JNA i srpske paravojne trupe za bestijalnog osvajanja Vukovara, a zatim, nakon mirne reintegracije, lokalne hrvatske vlasti, u pokušaju da se i Spomen park Dudik i Bogdanovićev spomenik zbrišu s lica zemlje, onako kako su izbrisani iz sjećanja i kolektivnog iskustva grada. Na Mitnici nije bilo mjesta za dva bola, dva herojstva, dva vremena i dva zločina. Ipak, u najnovija vremena, 2015. započinje obnova Dudika. Jedno od rijetkih, a vjerojatno i jedino svjedočanstvo u zagrebačkim medijima o Dudiku i Bogdanovićevom skulptorskom kompleksu, nedavno donijela je Ena Katarina Haler u autorskoj fotoreportaži u tjedniku Express.
Trifunovića su organizatori memorijala, vjerojatno, pozvali da napiše poemu. Pozivu se odazvao, premda je već bio na vrhuncima životne slave, te književnoga i javnog ugleda, i premda s Vukovarom i vukovarskim krajem nije imao prethodnih veza. Naprosto mu je lako išlo pisanje po narudžbi, a nije ga morila sujeta pjesničkih klasika. Osim toga, znao je da će, ako ne napiše on, napisati netko drugi, koji će to učiniti jako loše i uvredljivo po temu. Dušku Trifunoviću bilo je stalo do poezije i do zajednice u kojoj je živio. I do jednog, i do drugog. Ni on, ni naručitelji projekta nisu slutili da se bliži kraj svijeta. I da uskoro neće biti onih kojima je poema "Vučedolska golubica" napisana. Smak svijeta nije u fizičkom nestanku ljudi i njihove zajednice, nego je smak svijeta u modelu njihova preobražaja.
Jedna gruba i uvredljiva uzrečica traje već stoljećima. O Bosni koja "šaptom pade". Šaptom danas protjeraju se čitavi narodi, zakolju se neprijateljska sela i gradovi. Pjesmom "Iločki kralj", ovako će Duško Trifunović: "Bosna šapatom pade…/ Govore gluvi u horu/ a pri tom nabili čelenke da ne bi čuli krike/ A crni gavran sumnje/ pade na Frušku goru/ na dvorac Iločkih Nikoli da vida ranjenike/// Azija s juga dolazi/ Evropa puna potresa/ Slavenski jug se vratio/ na Liniju Limesa/// Iločki kralj bez države/ između boga i cara/ amanet na sebe uzima da stare grijehe okaje/ slavenskih svojih predaka/ iz doba horde varvara/ A grijesi jesu veliki a sumnja svekolika je".
Pa kako bi onda, tako će biti i danas. A ja bih volio kada bi se moglo znati kako je ova knjižica stigla do Antikvarijata Ex libris u Rijeci, i je li je pročitao onaj koji se "Vučedolske golubice" u korist sebi nepoznatoga budućeg kupca odrekao.
VIDEO
