Ljudska komedija, istovremeno je kontroverzna i zabavna izložba koju, ako vas put odvede u Pariz, morate posjetiti. Njezine autore nazivaju najkontroverznijim umjetnicima iz Kine za čije ćete radove najčešće čuti kako su provokativni te da izazivaju raspravu. Kada izložbu pod naslovom "Old Persons Home" (Dom za starije osobe) pogledate uživo, bit će vam jasno i zašto. Ulaskom u galerijski prostor nalazite na hiperrealistične figure u stvarnoj veličini, redom starijih ljudi koji nepomično sjede u kolicima koja se kreću u raznim smjerovima.
I ako vas već to ne iznenadi, pogledate li bolje, vidite da ti stariji muškarci zapravo sliče nekad poznatim svjetskim vođama, političarima, biskupima, admiralima, generalima i diktatorima, stvarajući grotesknu parodiju Ujedinjenih naroda koja je snažna kritika besciljnih međunarodnih sukoba koje su godinama vodili (i još uvijek vodi) nekoliko staraca. Izložba je time još aktualnija u kontekstu američkih izbora ove godine gdje će se natjecati dva frajera od 81 i 77 godina.
Invalidska kolica, njih trinaest, opremljena su senzorima kako bi lutke navigirali u kretanju galerijskom prostorom. Iako se ne bi trebale doticati, ponekad ih možete vidjeti kako se sudaraju ili se prevrnu, a, kako kažu autori, "neki ambiciozni likovi čak su uspjeli izbjeći i barikade i završili u drugim dijelovima galerija sve dok ih osoblje iz galerije nije vratilo gdje im je mjesto". Kako bi se održala iluzija neovisnog kretanja, ova izložba radi na principu baterija koje zahtijevaju punjenje svake večeri pa je osoblje svakodnevno zaduženo da okupi starce i uključi ih kako bi se napunili preko noći.
Ovakva umjetnička djela zahtijevaju redovito punjenje i zamjenu baterija kako bi se kontinuirano mogao pratiti program izložbe pa se često mogu pojaviti i tehnički problemi. Tako su lutke znali pronaći kako drijemaju u kutu prostorije, no to su brzo riješiti problemi te su ih posjetitelji često shvaćali kao dio izložbe.
No tko stoji iza ove zanimljive izložbe? Sun Yuan (1972) i Peng Yu (1974) za mnoge su najkontroverzniji kineski umjetnici koji zajedno žive i rade u Pekingu još od kraja 90-ih, a u svom radu koriste nekonvencionalne i kontroverzne materijale poput ljudskog masnog tkiva, žive životinje i strojeve kako bi se bavili problematikom percepcije, smrti i ljudskog stanja. Od samih početaka njihov rad okarakteriziran je kao provokativan, drugačiji, pomaknuti od standarda, naročito u njihovim početcima dok kroz godine rada brišu razlike između paradoksalnih koncepata, stvarnosti i ideala, sukoba i harmonije.
Tijekom posljednja dva desetljeća, ovaj umjetnički par izlagao je u Australiji, Francuskoj, Sjedinjenim Državama i Kataru. Uvršteni su na bijenala u Moskvi, Sydneyju i Liverpoolu, između ostalih gradova.
U New Yorku, Sun i Peng možda su najpoznatiji po svom videu "Psi koji se ne mogu dodirnuti" iz 2003. godine, koji je Guggenheimov muzej planirao prikazati na svojoj izložbi "Umjetnost i Kina nakon 1989.: Kazalište svijeta". Film prikazuje dva pitbulla na traci za trčanje, kako trče jedan na drugoga dok publika gleda. Kad su aktivisti za prava životinja saznali da će djelo biti prikazano u Guggenheimu, razbjesnili su se. Muzej je primio toliko pritužbi na tu umjetninu i još dvije da su brzo povukli sva tri djela prije nego što je brojna publika stigla ući, vidjeti umjetnost i sama prosuditi. Još jedan rad koji je izazvao golemu pozornost je i "Can't Help Myself", također napravljen za gore spomenuti muzej. Riječ je o velikom industrijskom robotu s rukom i senzorima koji se nalazi iza akrilnog zida. Robot je bio programiran tako da s poda briše tekućinu nalik na krv te je imao 32 plesna pokreta koji su postajali sve depresivniji i nestalniji kako je vrijeme prolazilo, i na kraju su prestali djelovati 2019. godine. Za kraj mogu samo reći, ako budete imali priliku, svakako posjetite izložbu ovog zanimljivog dua!
