U domovini je Goran Višnjić čest gost, ali prošlo je više od deset godina od „Duge mračne noći", posljednjeg projekta koji je snimao na domaćem terenu. Već mjesec dana Goran je u Europi, gdje snima američku seriju „Granice zločina". Iz Praga su se ekipa i set preselili u Opatiju, a potom i u Istru, gdje smo ih nakratko prekinuli i Goranu oduzeli malo vremena za razgovor, kako o seriji, koju ćemo u rujnu moći gledati na AXN-u, tako i o budućim planovima i promišljanjima.
I kakav je osjećaj opet raditi kod kuće?
– Kao da nikad nisam ni otišao. Naravno, vidljive su neke promjene u zemlji, ali što se mene tiče, isto je. Isti jezik, isti ljudi, isti prijatelji.
Produkcija serije je američka, ali s njima radi i naša ekipa. Kako sve funkcionira?
– Fenomenalno. Nismo imali problema s lokalitetima, organizacijom, ne kasnimo sa snimanjima ni dana. Jedino mi je malo smiješno doma glumiti na engleskom jeziku! S ljudima govorim hrvatski, čak i s Česima i Slovacima, s kojima radimo, a onda se odjednom moram koncentrirati na glumu na engleskom, koji iz dana u dan ovdje u Hrvatskoj, moram priznati, postaje sve gori i gori.
Serija „Granice zločina" prati stručnjake elitnog tima Međunarodnog kaznenog suda, europske inačice FBI-a, agencije koja istražuje zločine i hvata kriminalce širom Europe. Kako ste se pripremali za ulogu?
U SAD-u nije lik za komedije
– Pisci su mi napisali presjek mojeg lika opisanog činjenicama koje u seriji nećemo ni vidjeti ni doznati. Neku vrstu njegove osobne povijesti, gdje je rođen i odgojen, koju je školu završio... pa sam lik detektiva Marca Corazze gradio na taj način. Gledao sam, naravno, i stare epizode prve sezone i oduševila su me. A oduševljava me i ekipa koju okuplja. Tu je legendarni Donald Sutherland, koji mi je oduvijek bio omiljen glumac, Elizabeth Mitchell, s kojom sam radio na „Hitnoj službi"... Na setu je obiteljska atmosfera. Osim toga, kroz nju su mi se ostvarili i neki snovi iz djetinjstva jer radnja ima dosta akcije i kaskaderskih, malo bržih vožnji koje izvodimo sami.
U Opatiji ste snimali akcijsku scenu na krovu hotela Imperijal, i to bez kaskadera. Pomaže li vam u tome dugogodišnje bavljenje kung fuom?
– Sigurno da pomaže koordinaciji pokreta. Moram biti u formi, to mi je posao. Evo, gledam Donalda, koji ima 80 godina i non-stop radi, pa si mislim: "Da bar moja karijera bude tako duga! To bi bilo fenomenalno."
Kako je raditi sa Sutherlandom?
– Sjajno! Skompali smo se i dosta vremena provodimo zajedno i kada ne snimamo. Jako zanimljiv tip, ima veliko životno iskustvo i satima vas može zabavljati pričama sa snimanja.
Istra je poznata Donaldu Sutherlandu. Još u vrijeme Jugoslavije u njoj je 1970. snimao "Zlato za odvažne". Na setu je dobio meningitis, a kako u bolnici nisu imali adekvatne antibiotike, pao je u komu. Jeste li ga pitali o tome?
– Apsolutno. Sve smo to pretresli, ali on je isto tako i jako privatna osoba pa...
Koji vam je televizijski detektiv najdraži?
– U kasnim osamdesetima postojala je fenomenalna komedija „Sladge Hammer". Trajala je jednu sezonu i propala, no taj mi je detektiv bio odličan! On nema nikakve veze s pravom krimi-serijom kao što su „Granice zločina", ali je bio nezaboravan.
Mislite li da biste se i sami dobro snašli u komediji?
– U Hrvatskoj sam često radio komedije. „Ribarske svađe", „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja"..., ali u Americi, jer sam tamnokos i visok, s kazališnom prošlošću i činjenicom da sam iz Hrvatske, nitko me ne vidi u komediji. Jedna od dražih komedija na Akademiji bile su mi Molièreove „Scapinove spletke" tako da komedija ne da mi nije strana već je obožavam. Ali trenutačno ju nemam kad raditi. Doći će i to.
Iskoristili ste pauzu od snimanja da skočite i do rodnog Šibenika.
– Ne vidim često roditelje, a kako postajem stariji, sve više shvaćam koliko je život kratak te koliko im vremena ostaje na ovom svijetu. O tome se ne razmišlja dok ste mlađi, ali u četrdesetima se stvari mijenjaju. Cijenim svaki sat proveden s njima i to mi je u Šibeniku najvažnije. Bio sam kod kuće dva puta od početka snimanja serije u Pragu.
Bili ste i na predstavi u HNK u Šibeniku. Je li vas to ponukalo da se vratite na daske na kojima ste i počeli glumiti?
– Odavno je bio plan da s kolegama napravim tamo kazališnu predstavu. To će se sigurno dogoditi, samo je pitanje kad. Sve ovisi o poslu, terminima i školi mojih klinaca i o tome mogu li oni putovati. Ali na pameti mi je i mislim da moji prijatelji iz šibenskog kazališta ne bi imali ništa protiv toga.
Predstava u rodnom Šibeniku
Koja je bila vaša prva uloga u Šibeniku?
– Počeo sam s devet godina... Prva je bila predstava koje se ne mogu točno sjetiti, usred koje sam se razbolio i završio na operaciji bruha. Sljedeća je bila „San ljetne noći". Igrao sam Oberona i sjećam je se kao danas. U tom sam se kazalištu zarazio glumom, tamo je sve počelo.
Pokazuju li vaša djeca, sinovi Tin i Vigo i kći Sofia Vivien, interes za glumu?
– Premali su da bih to mogao reći, ali ako nastave kao do sada, mogli bi se svi naći u umjetničkim poslovima.
Obitelj je bila s vama u Pragu, ali ne i u Hrvatskoj. Kakvi su vam planovi za ljeto?
– Već se ovaj vikend vraćam u Los Angeles. Imam sedam dana slobodno, što ću provesti s obitelji. Slijedi još 20 dana snimanja u Pragu i gotovi smo. Sin Tin stiže u Hrvatsku kao i svako ljeto tako da ću njega dovesti kad mu završi škola. A mi ostali vidjet ćemo. U listopadu bismo pak trebali u Hrvatskoj početi snimati film o generalu Anti Gotovini. Hoću li ovo ljeto raditi nešto drugo, u to nisam siguran.
Straši li vas opća nesigurnost koja vlada u Europi, posebice kada dolazite zrakoplovom?
– Putovati se mora. Onog trenutka kada uđete u avion morate ući s mišlju da će sve biti u redu. Pokušavamo smanjiti neke relacije i ne ići ako baš ne moramo, ali živimo na dva kontinenta i putovanja su nam neizbježna.
Pratite li u Americi redovito društvena zbivanja u Hrvatskoj i što vas posebno zabrinjava?
– Nešto pratim. Recimo, čuo sam da postoji plan o prodaji autocesta i iz nekog mojeg ugla promatranja bio sam šokiran što se o tome uopće razgovara. To je pretapanje iz šupljeg u prazno. Prodat će se, novac će se brzo potrošiti i što dalje? Ali to nije moj posao, ja se u to ne razumijem. O tom problemu mogu razgovarati samo emotivno, kao o nečemu na što su Hrvati jako ponosni. Primjerice, u Češkoj su mi rekli da imamo odlične ceste i bilo mi je baš drago to čuti. Zato neću o problemima. Drago mi je kada dođem kući i vidim pozitivne promjene. U Istri sam primijetio puno novih vinograda i maslinika, bili smo u restoranima koji su toliko dobri da bi mogli postojati u bilo kojem gradu na svijetu i bili bi sigurno proglašeni najboljim restoranima tih metropola... Dakle, ima u Hrvatskoj i puno toga pozitivnog na što bi se trebalo orijentirati. Moglo bi se reći "lako njemu govoriti kad nije ovdje", ali ja sam uvijek bio optimist i pozitivan. Čak ako i nema smisla ovo što sam rekao, ostaje nam zasukati rukave i ne kukati. To je pravi put.
Gorane, svaki dan se moli Bogu da poživi Tončija Vrdoljaka što te torpedira u ariju via Amerika. I malo se posveti i humanitarnom radu i pomaganja bolesnih i nemoćnih u Hrvatskoj jer nije u šoldima sve, koje si fala Bogu zaradio. Ako to već činiš, moj naklon a ako ne, vrime je,