Nekad omiljena TV voditeljica, a danas ugledna psihologinja Aleksandra Mindoljević Drakulić sa svojim je pratiteljima na društvenim mrežama podijelila tužnu vijest. Naime, preminuo je njezin otac Zdravko, a tim je povodom Aleksandra odlučila iskreno progovoriti o njihovu odnosu.
"Umro je moj otac Zdravko Mindoljević", napisala je bivša HRT-ova voditeljica pokraj zajedničke fotografije s ocem koja joj je ostala kao jedina uspomena.
"Ovo je jedina fotografija koju imam s njim, i to iz prošlog stoljeća. Iz 1995. Drugo ništa od njega, nažalost, nemam. Čak ni trenutak nježnosti. Slikao nas je njegov prijatelj Vladimir Sviben za kojeg se sjećam da je strašno htio da naš odnos uspije. A nije bilo tako, jer unatoč tome i mnogočemu drugome, nismo godinama razgovarali", otkrila je Aleksandra i dodala kako njezin otac nije htio upoznati čak ni njezina sina i svog unuka Olega.
"Nije htio ni Olega upoznati. Ipak, sjećat ću ga se, ne kao onemoćalog starca atrofiranih mišića u pelenama, nego kao što ga ova slika i prikazuje: kao splitsku “prežencu”, direktora sa sveprisutnim šarmom i iskrom života. Možda mi je sada stvarno vrijeme da krenem u neke sublimativne, reparacijske aktivnosti i da napišem novu stručnu knjigu o tatama i očinstvu. Ali, odakle krenuti? Najbolje je sve soriti i krenuti ispočetka", zaključila je za kraj Aleksandra. U komentarima su se odmah počeli nizati izrazi sućuti.
Podsjetimo, Aleksandra je 90-ih na HRT-u vodila brojne emisije, od ''Dobro jutro Hrvatska'', Lota, pa sve do emisije Gorana Milića ''Dobar dan'', u kojoj je vodila i uređivala polusatni blok srijedom, ''Svijet psihe''. Još je 1994. diplomirala na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te je počela raditi u struci. Nakon što se oprostila od TV kamera, posvetila se psihologiji i od 2009. godine na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu kao doktorica znanosti i profesorica psihologije držala je nastavu na nekoliko kolegija, sada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u sklopu Centra za obrazovanje nastavnika drži kolegij Psihologija odgoja i obrazovanja.
Čemu ovakve stvari pisati po društvenim mrežama? Zašto ne zadržati dostojanstvo i intimu? Kakva je to potreba u ljudima pisati ovakve stvari kad netko umre? Ah, te društvene mreže, pokazuju sav jad, bijedu i ispraznost naših života.