Dugo je Ivana Roščić odbijala prihvatiti uloge u serijama koje popularno zovemo sapunice jer je sklonija pristupu rada kakav njeguju kazalište i film, ali priznaje da ju je privukao lik samohrane majke Lee Kalember u “Pogrešnom čovjeku” i prihvatila je ulogu.
vanaZbog RTL-ove serije preselila se privremeno sa sinom Tomom i kćeri Margitom u Beograd, a suprug Marko ostao je u Zagrebu i posjećuje ih kad god može. Ivana s djecom polako hvata beogradski ritam, a u pauzama snimanja stigla je porazgovarati s nama i otkriti nam kako se zaljubila u glumu, što najviše voli i cijeni kod supruga, kome su karakterom nalik njezini sin i kći i čemu u 40. godini duguje taj mladenački izgled.
Pogrešan čovjek vaš je prvi ovakav televizijski format. Što je prevagnulo da prihvatite ulogu Lee Kalember?
Dugo sam se opirala takvoj vrsti rada. Čekala sam da osjetim da ja to zaista mogu i želim. Privukao me i lik Lee Kalember, samohrane majke koja je spremna otvoriti bolne rane da bi spasila svoje dijete. Još se preispitujem jesam li uopće bila spremna za takvo što. Bojala sam se upravo onog s čime se sada susrećem, brzinskog rada koji je za mene frustrirajući i iscrpljujući.Zato koračam iz dana u dan.
Zbog snimanja preselili ste se u Beograd, kako se vaša obitelj nosi s tom promjenom, što je bilo najteže u prilagodbi na novu adresu?
Najteže je bilo krenuti i sve organizirati iz Zagreba – stan, život. Tomu smo upisali u vrtić, još su mali pa im promjene ne padaju teško. Što se tiče mene, volim promjene, lako se prilagođavam.
Ova godina ispunjena vam je snimanjima, od snimanja filma “Tereza 33”, “Plutanja”, pa do HBO-ove serije “Uspjeh” u kojoj ste ulogu dobili preko castinga, možete li nam otkriti malo o vašoj ulozi Janje?
Ove godine su mi se zaredala snimanja. O samoj ulozi ne smijem previše govoriti.
Ples pa novinarstvo, bili su vaši prvi odabiri poziva/zanimanja, čime vas je na kraju gluma kupila?
Doslovno filmom „Lomeći valove“. Sjećam se, gledala sam ga u Splitu u kinu Karaman. Izašla sam mutava iz kina i još satima i danima bila u njemu. Tako sam osjetila da želim biti glumica. Disperzivna sam po prirodi pa moja lutanja i traženja uopće nisu čudna.
Glumice u Americi pokrenule su #Me Too inicijativu kako bi skrenule pozornost na problem seksualnog nasilja i zlostavljanja u filmskoj industriji, jeste se vi ikada u poslu susreli sa seksualnim nasiljem, šuti li se o tome u Hrvatskoj?
Seksualnih uznemiravanja je uvijek bilo, a nažalost i uvijek će ih biti. Zašto naše društvo šuti? Zato što još uvijek nema hrabrosti, na meridijanima svjetske mape ljudi raspravljaju o umjetnoj inteligenciji, dok se naše društvo još uvijek svađa oko partizana i ustaša. Što reći!? Osobno, na moju sreću, nisam iskusila seksualno nasilje.
Predstava “Fine mrtve djevojke” izazvala je burne reakcije zbog svoje tematike, kako ste se nosili s tim? Jeste dobivali prijetnje zbog ove predstave?
Predstava “Fine mrtve djevojke” i cenzura plakata otvorila je Pandorinu kutiju zabrana, mržnje, referenduma... Kazalište “Gavella” dobilo je nevjerojatno mnogo prijetećih poruka kao i nas dvije osobno. Pročitala sam ih nekoliko i tu stala. Nije mi bilo nimalo ugodno. Međutim, na sceni, igrajući tu predstavu, osjećala sam samo veliki ponos. Isto je bilo i s predstavom “Aleksandra Zec” – do nedavno su mi pristizala anonimna pisma.
Proganjaju li vas uloge, pretpostavljam da nije lako “odlijepiti” se od lika u procesu priprema za predstavu?
Od nekih uloga se odlijepim jako lako, od nekih nakon odigrane predstave teže. Uloge me više proganjaju u procesu stvaranja. Nastojim ih se riješiti čim prije. U posljednje vrijeme imam jaku želju i volju za preciznim radom na ulozi i za snažnom redateljskom vizijom, često se nas glumce uzima zbog onog što već jesmo, voljela bi da nije tako, već da ulogama iskačem iz vlastitih okvira i manira.
Što vas najviše plaši u današnjem društvu, što biste rado promijenili u ovoj zemlji i mislite da je to nužno?
Uvijek me plaši nepravda, glad, ratovi, gaženje “malog čovjeka”, no najviše me plaši ljudska bezosjećajnost. Promijenila bih štošta, prije svega svijest našeg naroda, od toga sve kreće.
Lisabon, Sirija, Indija, putovanje u Albaniju kočijom, samo su neka od vaših putovanja, postoji li mjesto s popisa vaših putovanje u kojem biste već sutra mogli živjeti?
Postoji ih mnogo, svaki dan u svojoj glavi negdje “pobjegnem”. Mogla bi živjeti u Istanbulu, Barceloni, Parizu, evo sad živim u Beogradu i sviđa mi se promjena. Tu sam već tri mjeseca i bila sam jednom u Zagrebu tako da mislim da sam se zaista preselila.
Koliko vas je majčinstvo promijenilo i što ste naučili o sebi otkako ste mama?
Mnogo toga se promijenilo u meni. Osim što sam spoznala u sebi bezuvjetnu ljubav, pojavili su se i neki novi strahovi, brige, nije da su prisutni cijelo vrijeme, ali pojave se. Upoznala sam kako ukrotiti sebe i naučiti se strpljenju. Postala sam odlučnija i ne gubim vrijeme na nepotrebno. Nedostaje mi mama zato da joj mogu reći i milijun puta zahvaliti što me rodila, odgojila i udahnula mi zrak u pluća. Sad kad sam i sama mama, tek razumijem što je majčinstvo, što je bezuvjetna ljubav i što je majčinska briga, kako je to biti mama i imati karijeru, a kako je ponekad i jako teško sve uskladiti i zadovoljiti.
Napunili ste nedavno 40 godina i moramo priznati da vas ili genetika ili dobra njega zbilja štite od znakova starosti, što je zaslužno za tu mladolikost?
Puno toga leži u genetici, u mojoj obitelji imamo taj takozvani babyface. Naravno da vodim brigu o njezi. Otkad je izašao proizvod Belle de Jour od L’aventurea en Primitivancea moje kolegice Marije Tadić, o njemu sam ovisna. Vjerujem da se bitku s mladošću ne može dobiti pa je ne vodim. Nastojim prihvatiti sebe kakva jesam i iskoristiti dan. S majčinstvom sam postala svjesnija prolaznosti vremena i života koji leti. Time je i briga o samoj sebi, mislim na zdravlje, svjesnija. Problem je što nemam nikakve discipline.
Koje vaše karakterne osobine su naslijedila vaša djeca, koliko su Toma i Margita različiti?
Toma je jako strastven i eksplozivan u svakom pogledu. Pun energije. Margita, kako raste, također poprima te osobine. Više su bili različiti kao bebe do prve godine. On je bio intenzivan u svakom pogledu i izbio nas iz cipela, ona je bila mirna beba. Ne znam što su naslijedili od mene. Vidjet ćemo.
Koje uspomene vam prve naviru kad se sjetite svog odrastanja u Splitu?
Uspomene na ulicu Dinka Šimunovića, na cjelodnevno igranje ispred zgrade bez nadzora roditelja, na susjede koji su samo ulazili i izlazili iz stana, na nezaključana vrata, na tatin motor Tomos, na Bobis.
Rene Bitorajac rekao je jednom kako ga ljuti što glumci znaju biti jeftiniji od najma konja, ljute li i vas to i događa li se kod nas da zbog odbijanja uloge kasnije nailazite na zatvorena vrata?
U posljednje vrijeme naše strukovno društvo DFD maksimalno radi na tome da zaštiti članove i struku, da se radi na koregulacijskom sporazumu koji bi regulirao minimalni cjenik. U kapitalizmu je mnogo toga iskrivljeno. Mi glumci trebali bismo osobnim primjerima društvu ukazivati na nepravilnosti kako bi se sve skupa unaprijedilo.
U filmu “Obrana i zaštita” igrali ste Zehru koja se u svojim odlukama vodi srcem, vodite li se i vi srcem u životu?
Vodim se srcem, oduvijek je tako bilo. Često sam zbog toga srca patila, ali nije mi žao.
Listopad je bio mjesec borbe protiv raka dojke, koliko pazite na zdravlje i pazite li više otkako ste postali mama?
Upravo sam zbog raka izgubila mamu. Nije se radilo o raku dojke, ali nebitno. Trudim se paziti, a mislim da je najvažnije osluškivati se, ići redovno na kontrole.
Čime vas je osvojio suprug, koju njegovu osobinu posebno volite?
Suprug i ja se još uvijek osvajamo i to je nešto najljepše, upoznajemo se i dalje i vjerovanja sam da je ljubav riznica koju treba njegovati, ne samo voljeti. Marko ne voli da javno govorim o njemu i ja to poštujem. Volim to što je dobar i pošten čovjek.
Što se još u životu niste odvažili napraviti, a maštate o tome?
Voljela bi zaista putovati i što više putovati, otkrivati svijet, kročiti u sve nepoznato što do sad nisam vidjela. Voljela bi ponekad biti hrabrija.
S vama na setu “Pogrešnog čovjeka” plejada je glumaca stare garde, a neke smo i gledali u “Boljem životu”, ima li među njima i vaših uzora?
Po mnogo čemu je ovaj proces različit od ostalih u kojima sam bila. Jedna od tih različitosti je činjenica da je ovaj proces okupio glumce iz regije i u tome je ljepota. Baš to, ljepota različitosti. Laska mi to što glumim s legendama jugoslavenskog glumišta. Gledala sam ih kao mala, a sada s njima dijelim kadar. Čini se nestvarno.
Imate li već planove kako se odmoriti nakon snimanja sapunice i, ako se opet stvori prilika za snimanje sapunice, biste li to prihvatili?
Nemam nikakve planove, krenem li razmišljati o odmoru već sad, a čeka me još pet mjeseci snimanja, onda bih pala u tešku depresiju. Trenutačno razmišljam samo kako naći snagu za svaki novi dan snimanja. Bih li ponovno prihvatila? Iskreno – ne znam.
Pogledajte video poznate trenerice koja vam pokazuje kako skinuti posljednja tri kilograma:
