Kada je 1915. godine u Petrogradu izložena slika “Neuokvirena ikona mog vremena”, poznatija kao “Crni kvadrat”, kritika, nazivajući je mrtvim kvadratom, nije štedjela Kazimira Maljeviča. Mnogi će laici i danas reći da njegovo remek-djelo nije umjetnost i da takvo što svatko može nacrtati, odnosno naslikati. Upravo na tom tragu, na kojem se nastoji odgovoriti na pitanje što je zapravo umjetnost i gdje je granica između visoke umjetnosti i pretencioznih neuspjelih pokušaja iste, leži “Ego protiv ega”, film s potpisom argentinskog dvojca Gastóna Duprata i Mariana Cohna.
”Ego protiv ega” započinje razmišljanjima starijeg biznismena o tome kako i po čemu će ga se ljudi sjećati jednom kada umre. Kako je najbolje ostaviti svoj trag? Donirati novac u dobrotvorne svrhe ili možda za izgradnju nečega što je od krucijalne važnosti za grad? No ni jedno ni drugo nije dovoljno dobro. Tada mu na pamet padne da, iako nema pojma o tom svijetu, snimi film, točnije da financira snimanje filma. Nije mu bitno o čemu će film biti, jedino za što mari je da na filmu sudjeluju samo najbolji od najboljih kako bi svi koji ga pogledaju mogli za njega posmrtno reći da je bio bogata duha koji cijeni, voli i razumije važnost umjetnosti. A najbolja je redateljica Lola Cuevas čiju je u najmanju ruku ekscentričnu osobnost tako slikovito i vrckavo donijela Penelope Cruz. Ona se odlučuje za snimanje filma o dvojici braće, a kao glumce odabire međunarodno priznatog Félixa Riveru (Antonio Banderas) te kazališnog velikana Ivána Torresa (Oscar Martínez).
Ostatak filma gledamo ovaj trojac na čitalačkim probama za koje je eufemistično reći da su nekonvencionalne. Rivero i Torres nisu samo dijametralno suprotni glumci, nego i karakteri, a pronaći zajednički jezik, izazov je koji im najteže pada. Kako bi pokopala ega svojih glavnih aktera i probudila što siroviju i iskreniju emociju, ali i međusobnu kemiju, Lola poseže za neobičnim metodama – tjera ih da glume ispod kamena od nekoliko stotina tona koji visi na dizalici za koji im kasnije govori da je kartonski ili pak u drobilici uništava sva njihova velika priznanja i nagrade dok oni bespomoćno gledaju jer su zamotani jedan za drugog prozirnom folijom.
”Ego protiv ega” zabavna je satira koja, dajući uvid u često pretenciozni umjetnički svijet, i sama na trenutke postaje neshvatljiva. Uz mnoštvo humornih elemenata i nadrealnih trenutaka u kojima neće nedostajati smijeha, najbolje je ne truditi se previše shvatiti sve nego se jednostavno prepustiti filmu koji ispod kritike percepcije umjetnosti ipak progovara o njezinoj zacjeljujućoj moći. I to onoj koja živi po Maljevičevu shvaćanju koji kaže: “Omamljujuća potreba udaljavanja od objektivnosti dovela me je u pustinju u kojoj ništa nije stvarno osim osjećaja. I tako su osjećaji postali bit mog života.”
Brojač karata
William Tell je kockar koji je naučio brojiti karte u zatvoru. Atipičan je to kockar kojemu nije stalo do najvećih dobitaka – on igra mudro i pomalo; ne igra radi novca, nego kako bi mu brže prošlo vrijeme. Dok je za sve ljude oko sebe tek dobro utrenirano lice s kojeg je nemoguće iščitati emociju, o Williamu, kroz retrospektivne isječke, otkrivamo da je riječ o duboko ranjenom i traumatiziranom čovjeku. U svom životu po kockarnicama upoznaje mladog Cirka, osobu koju vidi kao priliku za napraviti obračun s traumama i još važnije – s osobom koju drži krivim za njih. “Brojač karata” može zvučati kao primamljiv film za širi auditorij, ali zbog indie-artističke izvedbe treba biti spreman na neobičnost koja traži (pre)veliku gledateljsku posvećenost.
VIDEO Nakon 25 godina braka Rocky se razvodi od 22 godine mlađe manekenke, evo za što ga je optužila
