Dario Džamonja:Zdravstvena knjižica Svjetlost, Sarajevo 1985.
Evo jedne od najdražih knjiga u mojoj kućnoj bibliotečici, za kojom sam, kao za amuletom, posegnuo prvoga dana ruske agresije na Ukrajinu. Pomilovao sam knjigu, prelistao je, pa vratio nazad na njezino mjesto. Ovu knjigu nećete, na žalost, naći ni u jednoj knjižari niti antikvarijatu. Ali ništa za to: priče iz nje objavljene su u drugim knjigama sarajevskog pisca Darija Džamonje, o kojem sam u posljednjih trideset godina mnogo pisao po različitim hrvatskim novinama, lako ćete naći u boljim zagrebačkim knjižarama i u skoro svakoj knjižnici.
Ali ovo je danas pripovijest baš o toj jednoj konkretnoj, danas rijetkoj knjizi, a onda i o tome kako knjige, ipak, nisu samo ono što u knjigama piše, nego su knjige i predmeti, koji imaju svoju sudbinu. A ta je sudbina uvijek u vezi s čovjekom koji s tim predmetom živi i u njemu dijelom i živi.
"Zdravstvena knjižica" objavljena je 1985, u sarajevskoj Svjetlosti. Džamonji je tad trideset, ovo je druga njegova knjiga, u njoj je petnaest kratkih priča. U to vrijeme pokušava pisati roman, jer to je način da pisac postane čuven. Pokušava pisati filmski scenarij, jer to je vrijeme velikih Kusturičinih uspjeha. I nikad ništa ni od romana, ni od filma. Zavro je da na koricama "Zdravstvene knjižice" bude jedna sasvim određena, ali vrlo čuvena slika. Ilja Rjepin: "Zaporoški kozaci pišu pismo turskom sultanu". Događaj koji Rjepin, taj najveći ruski slikar onoga doba, rođeni Ukrajinac, čiji su mnogi sentimenti ukrajinski, na ovoj slici slika iz mitske je povijesti. Divlji kozaci odgovaraju sultanu Mehmedu IV na ultimatum da se podvrgnu njegovoj vladavini. Na slici ih vidimo kako smišljaju čime će sultana gore uvrijediti i ismijati, i baš ih briga za to što je sultan moćan upravo onako i onoliko koliko je danas moćan Vladimir Putin.
Džamonja tu je sliku odabrao zato što mu se dopadala, ali i zato što je u divljoj ekspresiji ljudskih lica, njihovih raspoloženja, nakaznosti i priroda vidio sebe i junake svojih priča. Dijete razvedenih roditelja, odrastao na ulici i na brizi bake i djeda, sin samoubojice, Džamonja je bio sarajevski gradski pisac. Pisao je o sebi, o bližnjima, o drami ulice i o jednoj sarajevskoj epohi. Njegov čitatelj podsmjehnut će se danas koječemu u toj modi autofikcije, ali i u trabunjanju ovdašnjih nekih manje upućenih dama kako je Knausgaard sve to pokrao od žena. Ta nemojte kasti! Baš od žena, i upravo on! No, umjesto da se dovikujemo po tržnici kako ne postoje muški i ženski žanrovi, kao što ne postoje ni muški i ženski paradajzi, luk i paprike, ajde da čitamo Džamonju. Lani mu je bila dvadeseta godišnjica smrti.
Njegov svijet bio je izmjeren koracima. Premda je dio rata i kratko vrijeme poraća preživljavao u Americi, sav je Džamonjin život protekao u tih nekoliko gradskih kvartova, između staroga turskog Sarajeva, u kojem sam ja živio, i novoga socijalističkog Sarajeva, izgrađenog tamo niz Miljacku, prema Ilidži. Džamonjino Sarajevo bilo je oko Koševa i Marijin dvora. Na tom prostoru, koji se nekome u život i u književnost neupućenom čini uzak i neznatan, zbilo se uglavnom sve. A pisac za svoga života to sve nije mogao do kraja ispisati. Jer najveći su i najfascinantniji upravo ti uski, mali svjetovi od nekoliko ulica, dva semafora i jedne samoposluge.
I kao što su se zaporoški kozaci rugali sultanu, jer su znali da su njihova moć i sloboda u ravnodušnosti njihovoj prema tiraninu i njegovim zahtjevima, Dario Džamonja rugao se životu. Nesreću je pretvarao u književnost, na način kakav ćete u malo kojeg pisca sresti. Čitajte Džamonju ako već niste. Lako ćete njegove knjige naći, premda ove nigdje više nema.
Jacques Le Goff: Srednji vijek rastumačen djeci, Mala zvona, Zagreb 2021.
Evo jedne dragocjene i prelijepe knjige, koju bi vaš svatko iole pismen treba imati negdje u kući, na komonćinu, pod rukom. Dragocjena je zato što ju je napisao jedan od velikih povjesničara našega doba, koji je bio i sjajan pisac, čovjek velikog literarnog dara. Iz ove ćete knjige doznati i što je zapravo srednji vijek, i od kojeg do kojeg je doba potrajao, ali - što je možda mnogo važnije - shvatit ćete zašto je neprimjereno srednji vijek koristiti kao frazu koja označava neko mračno i zatucano doba čovječanstva, iz kojeg se evo do danas spašavamo svijetlim pregnućima modernizama ovih i onih. A prelijepa je knjiga, jer su je takvom načinili u Malim zvonima. Prijevod je Sanje Lovrenčić, likovna oprema i ilustracije Ivana Stanišića.
Sofija Andruhovič: Felix AustriaEdicije Božičević, Zagreb 2018.
Evo još jedne vrlo upečatljivije knjige o kojoj sam, pročitavši je, poželio pisati. I nikako. Pa neka i ovo bude neka napomena za budućnost. Riječ je o malom, savršeno skladnom romanu o prijateljstvu, socijalnom romanu, srednjoeuropskoj prozi koja pripovijeda o kraju jedne epohe, a pisana je s kraja druge epohe. Hrvatskom čitatelju ova knjiga trebala bi biti naročito važna, jer pokazuje dokle sežu granice našega intimnog svijeta i naše kulture. Sofija Andruhovič (1982.) ukrajinska je pripovjedačica i romansijerka, jedno od važnijih imena novoga europskog vala.
VIDEO Tko je Georgina Rodriguez? Ronaldova partnerica imala je oca dilera, a ujak ju je nazvao "zlom"!
