Pet godina dugi pristupni pregovori Hrvatske s Europskom unijom dulji su i od jednih u prethodnome valu proširenja. Nisu za to krivi hrvatski pregovarači, koji svoj, tehnički, dio posla obavljaju vrhunski. Krivnja je na politici, i hrvatskoj i Unijinoj.
Teškoće su počele Sanaderovom i Žužulovom uvjerenošću da će početak pregovora izlobirati bez dokazivanja pune suradnje u potrazi za odbjeglim generalom Gotovinom. To je ishodilo odgodom te istovremenim početkom naših i turskih pristupnih pregovora, pa smo i mi, da se EU pokaže pravednom, morali ispunjavati iste kriterije kao i Turci. A tim je kriterijima svrha zapravo držati Tursku što dalje od europskoga praga. Zbog odgođena početka, pregovori su započeli nakon propasti Ustava EU na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, nakon čega je Europska unija godinama “gledala u svoj pupak”, zanemarujući proširenje sve do prihvaćanja Lisabonskoga ugovora.
Pa je onda Sanader pogazio potpisanu obvezu da se ZERP neće nametati zemljama članicama EU, što je Ljubljana iskoristila kao dokaz hrvatske nevjerodostojnosti kada nam je na godinu dana zablokirala pregovore. Pa su, nakon ulaska Bugarske i Rumunjske u članstvo, kada je osjetljivost EU na korupciju jako porasla, hrvatski diplomati – a vidjelo se da je nekima to bilo izrazito neugodno – dobili priglupu obvezu uvjeravati novinare i svoje europske kolege da u Hrvatskoj korupcije nema, da je teškoća samo u pogrješnome dojmu da je ima.
A sve su to vrijeme vlastodršci izbjegavali predstaviti Europskoj komisiji planove za preustroj brodogradilišta i čeličana, iako je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju spominjao još proljeće 2004. godine kao rok.
Kampanjski pristup hrvatskih vlasti, koje tek kada dođe stani-pani na brzinu nešto sklepaju, glavni je krivac za moguću skorašnju propast brodogradilišta. I dok iz Europske komisije ponovno ponavljaju da ih ne zanima privatizacija, nego planovi preustroja koji će škverove učiniti održivima i bez državnih potpora, Agencija za nadzor tržišnog natjecanja te planove opet šalje na popravni.
Dok hrvatski brodogradilišni know-how gradi suvremene i tehnološki inovativne brodove koji osvajaju osvajaju nagrade kao najbolji na svijetu u svojim kategorijama, vladini “stručnjaci” i dalje prtljaju i propasti prepuštaju ono što bi moglo biti okosnica razvoja zemlje.
Sličnu neodgovornost pokazali su vlastodršci i kada je riječ o najnovijemu skandalu sa sirom i vrhnjem, proizvodom kojim su euroskeptici obilježili početak, a vlasti će, čini se, završetak pristupnih pregovora. Iako su za nepostavljanje rashladnih vitrina odgovorne uprave tržnica, pa bi njih trebalo kazniti, zabranom prodaje od petka na ponedjeljak upropaštava se ni krive ni dužne mljekarice čiji su tradicijski higijenski standardi vrlo visoki.
Nisu vlastodršci primijetili da u uredbi EC 852/2004 o higijenskim standardima hrane izričito piše da je “gipkost također prikladna kako bi se omogućilo susljednu uporabu tradicijskih načina na bilo kojemu koraku proizvodnje, prerade ili distribucije hrane” te da su “ograničena razdoblja izvan nadzora topline dopuštena ako ne ishode opasnošću za zdravlje”. I upravo tu gipkost, “kako bi se očuvala raznovrsnost hrane te služilo potrošačima i malim proizvođačima”, EK naglašava u svojemu lanjskome izvještaju Vijeću EU i Europskome parlamentu o provedbi te uredbe!
“U skladu s načelom supsidijarnosti, zemlje članice u najboljem su položaju da nađu odgovarajuća rješenja temeljem mjesnoga stanja i na odgovarajućim razinama higijene, ne dovodeći u pitanje cilj sigurnosti hrane”, dodaje EK.
No, našim je vlastodršcima najlakše prelomiti preko koljena. Na taj ćemo se način, međutim, članstvom u EU slabo okoristiti.
