Inače, srijeda je dedlajn, četvrtak ujutro, najkasnije. Obično pišem o stvarima koje me pomaknu, o stvarima koje su mi važne, koje mi ne daju mira, teme češće pronalaze mene nego ja njih, važno je samo da ih osjetim negdje u sredini sebe, i mogu stati iza svake rečenice. I da, što je možda zanimljivo onim pronicljivcima i autorima masnih komentara, posve nevjerojatno otkriće za sve poklonike teorije zavjere, nitko mi nikad nije platio da pišem za ili protiv nečeg. Nažalost, tako je kako je, platili su mi samo da pišem.
Žirafe, lavovi i besmisao
I obično, to sve skupa ide, kako kod mene tako, vjerujem, i kod ostalih kolumnista. Ali ima jedan moment o kojem nećete saznati puno ni od koga, a događa se gotovo periodično. Recimo jedna, povremeno neizbježna, situacija s tim pisanjem. Tri neradna dana zaredom, institucije (škole, vrtići) potpuno su zakazale, u mom uredu se jedna mašina veša suši, a druga čeka peglanje, i još bi svi nešto jeli, najmanje pet puta istoga dana. Pritom, nije nevažno spomenuti ni virozu koja me je u ta tri dana bacila u krevet, a na kraju rezultirala potpunim uklještenjem vratnog živca i nemogućnošću da se obranim od vlastitog potomstva koja me dobronamjerno želi baš tu masirati, kao i njihovim sukobom oko određenog teritorija mamina vrata koji završava fizičkim nasiljem i lakšim tjelesnim ozljedama. Da, i tekst, još jedan i pol dan.
Nešto važno, nešto što ima smisla i drugima, što očuđava, što čini razliku. Obilježavanje “Dana beskućnika” uoči donošenja novog zakon o kažnjavanju beskućništva, prosjačenja i skitnje s novčanom kaznom od dvije do tri tisuće kuna (po beskućniku), tema svakako vrijedna pažnje, ali treba li se i može li se ovoj ironiji još nešto dodati? Zatim, na nešto širem području, prvi brak u Srbiji između dvije afričke žirafe koji je omogućio i ovjerio gradonačelnik Jagodine Palma, izjavivši kako se bori protiv bijele kuge kod ljudi i životinja, a sve kako bi dokazao onim groznim pederima i lezbama da u brak mogu ući samo mužjaci i ženke? Bandić obišao novu nastambu za lavove? Skoro pa nenadmašno, ali malo daleko i neozbiljno. Ako se ozbiljno uhvatim kojeg domaćeg političara, bojim se, moj dobrano narušen imunitet ovoga tjedna, potpuno će kolabirati. Poradi zdravlja, vlastitog i tuđeg, trebalo bi pronaći nešto dobro, nešto lijepo, nešto važno. Knjiga bi bila moj prvi izbor, ali pisanje o knjigama ponekad osjećam kao stanje svojevrsnog autizma, traćenje tiskanih slova, ne zato što ne bi bilo važno nego zato što znam, čitatelj će odustati već kod treće rečenice, pa ako već o tome pišem, dugo se ne smije znati da je u pitanju knjiga.
Ali budući da ste već do ovdje stigli, onda samo mala digresija, “Otmjenost ježa” francuske spisateljice Muriel Barbery, u izdanju male kuće Litteris, što prije to bolje.
I sad napokon da se vratim temi koja traži temu. Kad sam se konačno probila do svog ureda od nagomilanih hrpa robe, doznala sam za tog čovjeka koji planira skočiti s ruba svemira. Toga dana netko je bio bolestan, nekome je bio rođendan, a netko se odlučio sunovratiti odozgo. Čuj, rub svemira. Zar ne zvuči tako kao da je potrebno stati i malo o tome razmisliti. Na primjer, nikada nisam znala da se rub svemira nalazi na 37 kilometara od Zemljine površine, niti da se Austrijanac Felix Baumgartner s ekipom od još 200 ljudi za to priprema već pet godina, kao ni da će se s tog ruba pustiti u slobodnom padu, i da postoji mogućnost da pogine. O ovih nekoliko momenata moglo bi se napisati čitavu knjigu. Recimo, rub svemira, zvuči pomalo kao oksimoron, a opet nevjerojatno privlačno, nestvarno, kao kraj i kao početak, istodobno. Pa ti kilometri, neka smiješna mjerna jedinica koja u ostatku svemira koji nije rub nego pravi, ne predstavlja ne ništa, nego puno manje od ništa. Pa onda Austrijanac Felix.
Možeš misliti, visi tamo neki čovječuljak odjeven u super zadnje tehnološko ostvarenje neprobojnog odijela koje, ako zadobije i najmanje oštećenje, Felixa može koštati života. Rupica – i nema ga, Austrijanca Felixa. Da ga netko promatra u njegovom slavnom i potencijalno samoubilačkom pothvatu iz neke veće visine, kako bi mu to izgledalo, i bi li mu odmah bilo jasno da je riječ o Austrijancu? Pa slobodan pad. Nisam nikada padala slobodno, vjerojatno kao i većina ljudi. Osim ako ne računam slobodan pad koji se događao mimo moje volje, jednom s terase polukata. Slobodan, valjda zato što nikad ne znaš kako će završiti, kao i drugo vezano uz slobodu, dakle suprotno od siguran, samo se pustiš, a to ima svoju priličnu cijenu. Ponekad cijenu života, pa onda pristati platiti tu cijenu, pustiti se protuprirodno od grčevitog držanja za sigurno preživljavanje, pustiti se dobrovoljno ideji da svojim postupkom možda odričeš mogućnost nastavka vlastitog života, nema puno takvih koji su to u stanju. Pogotovo imajući na umu toliko ljudi na svijetu kojima su životi ugroženi vanjskim okolnostima, ne vlastitim odabirom, na primjer i u ovom trenutku, u koncentracijskim logorima diljem svijeta, poznatih ili nepoznatih lokacija, a oni se upravo drže za suprotan rub svemira i učinit će sve samo ne bi li dobili priliku poživjeti još sutrašnji dan.
Mi ne odustajemo!
I tako mi se useli u glavu Austrijanac Felix, i počnem odbrojavati, pripremim se za gledanje skoka uživo, za pisanje o njegovu pothvatu na rubu svemira, taman da ga pogledam, pa napišem nešto u čast tome, kad ono, zapuše vjetar. Umjesto u pola tri popodne po našem vremenu, pomaknu skok za sat vremena, vjetar se i dalje ne smiruje, pa ga pomaknu još za sat, pa onda za još jedan, pa na koncu za navečer. A onda, vjetar nastavi puhati, nastavi puhati i drugi dan, a ja krenem unezvijereno hodati po kući jer evo, već je srijeda, a ovaj se sprema, hoće-neće, nikako da poleti pa da skoči.
Nekome bi se možda ovo moglo učiniti sebičnim, ali nakon dva dana čekanja, ovo između Felixa, svemira i mene postaje vrlo osobno. Razumijem da bi se čovjek mogao stumbati, priznajem da mi se u kući već svi smiju jer provjeravam svako toliko hoće li, a meni postaje jasno što ponekad znači pisati po narudžbi. Ne onoj u vezi sa stavovima, nego s produciranjem određenog broja riječi u određenom vremenskom periodu. Kad riječi moraju osmisliti sebe, opravdati zauzeti prostor, otkriti nešto ili barem zabaviti. Zadnje što vam mogu reći da Felix poručuje, prije zaključenja ovog konkretnog teksta, jest: Ne odustajemo!
