Dogodilo se upravo ono što se i očekivalo, a čega su se vatikanske džetseterske elite i pribojavale, a to je da se papa Franjo odbio preseliti u velebne odaje apostolske palače. Jer, kako kaže, u hotelu Sv. Marta bolje mu je društvo!
Sličnu duhovitost doskočicom odmah je upotrijebio kad nije htio sjesti u limuzinu, već se vratiti minibusom s kardinalima jer \"tako je i došao\". Odnosno kad je odbio na prsa staviti zlatni križ jer mu je draži njegov željezni rekavši – nosite ga vi.
Iluzorno je očekivati da će se crkvene elite diljem svijeta odreći svoga luksuza (koji je nakon ovoga posljednjega događaja s Apostolskom palačom definitivno definiran odbijanjem vidljivih znakova tajkunske moći: zlato, limuzina, palača) te da će kardinali, biskupi i nadbiskupi pohrliti i svoj višak četvornih metara podijeliti s nekim ili među prvima stati u red za radnički pokaz. No poruka pape Franje iznimno je važna ne samo kako bi svijesti i pameti privela sve one crkvene prelate koji žive nepotrebnim (a za mnoge zemlje i njihovo stanje i neprimjerenim) luksuzom nego je to poruka goleme važnosti za sav ostali svijet. I to na nekoliko razina.
Papa, naime, poručuje da Crkvi u njezinu poslanju materijalno, de facto, ništa ne znači i ne predstavlja. Ako ga je i prigrlila objeručke i okitila se istim perjem kao i tajkuni i bogataši ovoga svijeta, ona ga se preko noći može i odreći. I ništa joj se neće dogoditi, tj. nimalo neće izgubiti na svome značenju i poslanju. Štoviše, dobit će samo na dodatnoj autentičnosti. To je dugoročna poruka svijetu da joj ne može nauditi ni na koji njemu svojstven način.
Zatim, Crkva se tako posve otvara, približava i postaje jednaka s golemom većinom obespravljenog i osiromašenog svijeta. Nisu to samo oni siromašni po buenosaireskim predgrađima kardinala Bergoglia nego i svi kojima siromaštvo prijeti ne prime li sljedeću plaću, čitava konzumeristička vojska ovoga svijeta koja je, navučena na lijepak prolaznosti, postala vojska ovisnika o dobroj volji svojih poslodavaca, čija se ćud mijenja kako padaju i rastu burzovni indeksi i pucaju nekakvi bailouti i slični izmišljeni bjelosvjetski financijski baloni.
Dakako, papa Franjo svojim potezima ukida i crkveni feudalizam, duboko mentalno i materijalno stanje iz kojega velik dio Crkve nikada nije izašao i spoznao da se svijet u međuvremenu transformirao od kapitalizma preko socijalizma i demokracije do liberalnog kapitalizma.
No, kada demontira te vidljive poluge ljudske (pa tako i crkvene) požude i ovisnosti za materijalnim, papa Franjo poslat će poruku da je i život u skromnosti i siromaštvu uzaludan ako nema istinske žeđi za duhovnosti. Odnosno, kao što je rekao kardinal Bozanić u svojoj uskrsnoj poruci: \"Ako u svakidašnjem životu odvajamo vjeru od ljubavi ili mislimo da vjera nije potrebna, tada će se najprije slomiti odnos s Bogom, a zatim će rasti sebičnost. Djela koja ne izranjaju iz istinskih vrijednosti, utemeljenih na onome što nadilazi čovjeka, lako postaju puki moralizam.\"
A upravo po prvim koracima novoga pape lako se zaključuje da on nimalo nije lažni moralist. Inače bi svi ovi potezi nade bili suvišni, čak i nepotrebni.
