Nekada, dok se još ponavljalo političku mantru “socijalizam nema
alternative”, a dinar valjda vrijedio koliko i papir na kojemu je
tiskan, jedan je aforist napisao: “Da sam ja država, ja bih se ukinuo!”
Danas aforisti šute. Za socijalizma se govorilo o “odumiranju države”,
a da ona to čini dragovoljno, odričući se same sebe u korist “radnog
naroda”, odnosno “vlasti radničke klase”. Hrvatska se najprije odrekla
socijalizma, potom aforista, pa i “radničke klase”.
Veliki dio hrvatskog radništva je odavno ostao bez tvornica, a danas
čeka hoće li mu vlast dati sto kuna tzv. božićnice. Dio preostalog
radništva, koje još radi, čeka, ne znajući što će dočekati. Pogotovo
ako rade u brodogradilištima. Jer vlast je nakanila “prodati
brodogradilišta”. Daš kunu i dobiješ brodogradilište?
Hrvatska je ekonomija raritetna i u ekonomskoj teoriji i u ekonomskoj
praksi. Gdje “novac nije vlasništvo”, sasvim je normalno da za jednu
kunu kupiš brodogradilište. Kao u bajkovitoj “zemlji čudesa”. Ono za
što se mislilo da može činiti samo veliki meštar inverzije, tj. Bijeli
zec, da se može događati samo u šašavoj irealnosti Alice u zemlji
čudesa, događa se i u hrvatskoj realnosti. Prodaš tri špekule i kupiš
dva brodogradilišta!
Nakon što su nas zagovornici “teorije evolucije” uvjeravali da su
velike tvornice “socijalistički mastodonti” i da će, ne pretvore li se
u nešto manje i prilagodljivije, odumrijeti kao dinosauri, učinili su
sve da ih iz divova pretvore u guštere. Zadnjim su dinosaurima
proglašena brodogradilišta. I njih se kani pretvoriti u guštere, ili ih
pak pustiti da izumru. Kao što u budalastoj priči o Alici Bijeli zec,
nestrpljiv, stalno gleda na sat, nekamo se žureći, tako se i ministar
gospodarstva Damir Polančec nestrpljiv žuri da, nakon svega, “proda” i
brodogradilišta.
Prije nego što je proglašeno da ni Europska unija, kao nekada
socijalizam, “nema alternative”, bilo je još normalnim pitati se: što
ćemo u EU? Kada je ulazak postao bezuvjetni “nacionalni cilj”, a da
prethodno nikada nije bilo ni relevantnijeg ispitivanja javnog
mnijenja, pitanje je postalo nenormalnim, a njegov postavljač
abnormalnim.
Nekoć bi bilo prirodnim pitati i što ćemo u EU bez brodogradilišta. Ali
nakon što su “sir i vrhnje” banalizirali svaku ideju razumnog
skepticizma spram EU, sva su pitanja glede EU proglašena banalnima.
Zašto bi s pitanjima glede brodogradilišta bilo drugačije? Na takva će
pitanja, po izvrnutoj logici “zemlje čudesa”, odgovor vjerojatno biti
lakonsko protupitanje: što će EU naša brodogradilišta kad nema ni
svoja? Zapravo, ima, ali joj ne trebaju ni njezina. Pogotovo poljska.
Kapital ne mari za sentimente, pa niti za poljska i naša sjećanja
vezana uz legendarno brodogradilište u Gdańsku. Eurobirokratima (koji
vode sličnu ekonomsku politiku kao i Hrvatska) sjećanje je na Gdańsk,
zapravo, kao i društvu iz “zemlje čudesa”, slavljenje “nerođendana”. A
sjećamo se, Johnny je Štulić pjevao: “Gdańsk osamdesete, tenkovi na
radnike”.
Demokratski je val, koji će geopolitički preobraziti Europu, a u
konačnici dovesti i do stvaranja EU, krenuo s Baltika. Solidarnost i
Lech Walesa krenuli su iz Gdańska. Ali i to brodogradilište, kao i sva
poljska, završit će u starom željezu. A najvjerojatnije i sva naša. I
to prije nego što uđemo u EU!
Novi vlasnik može brodogradilište pretvoriti i u farmu magaraca ili ga
konzervirati i pretvoriti u škver duhova, pa i jedno i drugo nuditi
posjetiteljima kao turističku atrakciju. U škver duhova bi kao turisti,
ako budu mogli platiti, mogla dolaziti i unučad današnjih škverana, da
vide gdje su im didovi nekad gradili divovske i moderne brodove. Načine
li novi vlasnici od brodogradilišta magareću farmu ili škver duhova, i
jedno i drugo bit će naši spomenici.
BIJEDA POLITIKE
