Poput anegdotalnih Mirka i Slavka ovog su tjedna na političku čistinu, isprekidanu tu i tamo nasumičnim pucnjevima i promašajima između Banskih dvora i Pantovčaka, istrčali Polančec i Linić. Damir i Slavko su to svjesno napravili, svaki iz svojih pobuda: Polančec igrajući u obrani, Linić u napadu. Prvi u Nacionalu, zamišljena izraza lica, razočaran, nesretan i željan da njegove vapaje konačno netko čuje i na njih reagira.
Drugi u Globusu, šeretski zavrnutih hlača u morskom plićaku, ponesen adrenalinom budućeg vlastodršca. Prvi odstrijeljen i zaboravljen, drugi posve zabavljen svojom misijom reformatora gospodarstva i čuvara stranačkog pečata. Obojica sigurni da ih Karamarko prisluškuje (na što se ministar policije, zanimljivo, uopće nije imao potrebu oglasiti, dok je na Mamićeve optužbe, nakon što ga je policija uhapsila, odmah reagirao) i obojica uvjerena da se u njihovim strankama neke stvari događaju krivo. Polančec čeprka kako bi svoju pokopao, Linić valjda misli da njegovu treba spašavati, a obojica čekaju da vide s koje će strane doletjeti ‘metak’ .
No, nisu dočekali reakcije kakve su željeli. Na Polančecovu istinu, doduše već više puta izgovorenu i s premalo novih detalja, odgovor je potpuna šutnja. Nitko iz HDZ-a ni da bi znakovito prstom maknuo na ono što je Polančec izgovorio. Niti su Šeks i Kosor – koje, ne štedeći ni sebe, ponovno raskrinkava kao jadne Sanaderove poslušnike i pripuze - imali potrebu reagirati, niti je Predsjedništvo HDZ-a, inače uvijek spremno demantirati sve i svašta, napisalo jedno od svojih priopćenja na Polančecovu tezu da bi svi trebali sjediti na optuženičkoj klupi.
Zaključili su da je najbolje pustiti da Polančecove riječi padnu u vodu duboke ignorancije ne želeći mu davati šansu da odgovara na njihove odgovore i izvlači nove dokaze o nesposobnoj, ali i, s obzirom na način rada, vrlo opasnoj vladi u kojoj je sjedio zajedno s premijerkom, koja na njegovu žalost ne sjedi s njim i pred sucem. Polančec je bacio kamen, ali voda se, zbog ustajalosti, nije uzburkala. Nepoštenje je u HDZ-u toliko notorno da se ni HDZ više od toga ne brani.
Linić je, pak, odigrao ‘žabice’ i podigao oluju. Nitko se nije uhvatio za dokumente koje, kako tvrdi, ima o Karamarku, za najavu da bi moćni TDR prešao s duhana u energetiku i da, čini se, čeka novu vlast da to realizira ili da misli da treba podići cijenu struje i obnoviti ‘državne’ hotele i onda ih dati na upravljanje drugim kompanijama ili kakve bi posljedice na temeljnu zdravstvenu skrb imalo smanjenje doprinosa na zdravstvo. Nitko nije analizirao najavljene poteze mogućeg ministra financija, ali je zato njegova stara teza o razdvajanju funkcije predsjednika stranke i predsjednika Vlade i, posljedično tome, povlačenje svih SDP-ovaca koji budu u izvršnoj vlasti iz stranačkog vrha, izazvala dramu.
A ta je izjava s jedne strane rezultat traume iz 2003. kada je Račan, spustivši se s Markova na Iblerov trg, sa zaprepaštenjem utvrdio da mu je stranka gotovo umrla, dok je on pokušavao vladati u vladi i u koaliciji, a s druge strane razumljiv – i ne samo Linićev – strah da Milanović neće moći obavljati oba posla i da stranku treba zaštititi od mogućih neuspjeha ili animoziteta, koji će ići na račun koalicijske Vlade. U reakcijama, od kojih su neke nepotrebno histerične pa ispada da Liniću treba odmah skinuti glavu, previđa se ono najjednostavnije.
Stranački izbori u SDP-u moraju biti unutar šest mjeseci nakon parlamentarnih. Pobijedi li Kukuriku koalicija, Milanović će biti premijer. Kao takav može se kandidirati za predsjednika stranke. Kao što se za to mjesto može, naravno, kandidirati i još netko iz SDP-a, osobito ako dijeli Linićevo mišljenje. U skladu s pravilom na koje je SDP jako ponosan, a glasi ‘jedan čovjek - jedan glas’, članstvo će odlučiti: premijer ili netko drugi za predsjednika stranke. I, vrlo jednostavno, izabrati ili Linića ili Milanovića.
Linic => ministar financija. Kao da Bill Clintonu das povjerenjstvo za harem.