Pogriješio sam protekli utorak. U prirodi je čovjeka, valjda, da
vjeruje u pobjedu dobra, pa sam, iako sumnjajući, nekritički prenio
prijateljske riječi novoga slovenskoga ministra vanjskih poslova
Samuela Žbogara nakon njegova prvoga susreta s hrvatskim kolegom
Gordanom Jandrokovićem.
Želio sam Žbogaru vjerovati jer je kao veleposlanik u SAD-u dostavio
javnosti dokaze da je Dimitrij Rupel dolazio u State Department po
upute što da čini kao predsjedatelj Vijeća EU. Stoga ga je Rupel
naprasno vratio u Ljubljanu, prekinuvši školovanje njegovoj djeci.
Želio sam vjerovati i da Jandrokovićev zadovoljan osmijeh ne znači da
ga je Žbogar preveslao.
Možda je Žbogar zaista bio iskren. No, njegov je šef Borut Pahor već
iste večeri postavio Hrvatskoj ultimatum: ili će zadovoljiti slovenski
“nacionalni interes” ili će nam zabraniti ulazak u EU. Očito, slovensku
vanjsku politiku ne stvara Žbogar, nego ponovno vječni skakač Rupel,
kojega je Pahor iz blata izvukao u premijerski ured. Rupel je tako s
polja Ropova nacional-liberala preskočio kroz redove Janšinih
nacional-demokratora i uskočio u odoru Pahorova nacional-socijalista.
Grubo zvuči? U nedavnoj su povijesti tri države širenje na susjedne
zemlje isticale kao nacionalni interes: Mussolinijeva Italija,
Hitlerova Njemačka i Miloševićeva Srbija. Slovenija, koja je još u
komunizmu prisvojila Mokrice i prostor između Dragonje i Kanala sv.
Odorika, a čupkala je i po Međimurju i Buzeštini, neće, doduše, zbog
svojega “Drang nach Suden” izgubiti teritorij, kao što se to dogodilo
Njemačkoj ili Srbiji, ali je ugled u EU već izgubila.
Teško da u Ljubljani zaista vjeruju da bi Hrvatska pristala na ucjenu;
vjerojatno tek traže izgovor da nam ulazak u EU odgode za nekoliko
godina, ne bismo li u međuvremenu gospodarski još više zaostali i
izgubili politički utjecaj. Ne mogu nam oprostiti ni to što Bruxelles i
zemlje članice o “regiji” pitaju Zagreb, a ne Ljubljanu, iako se ova
samoproglasila “stručnjakom za zapadni Balkan”.
No, blokadom Hrvatske slovenski su se političari samo još dublje
ukopali u gnoj. Pokazao je to i posljednji sastanak Odbora stalnih
predstavnika (COREPER) u Vijeću EU: slovenski amandmani na prijedlog
francuskoga Predsjedništva za deblokiranje pristupnih pregovora – koje
Francuzi odbijaju obznaniti prije no što Slovence dovedu u red, osim
što su dali naslutiti da Ljubljana njima predodređuje granicu dok
istovremeno vrišti da to čini Hrvatska – nisu dobili ni glas potpore.
Dapače, predstavnici desetak zemalja članica napali su ih kao ugrozu
vlastitih nacionalnih interesa; Španjolac je čak ustvrdio da se njima
ugrožava Gibraltar! Neće ipak biti da Slovenija zahtijeva izravan spoj
svojega teritorijalnoga mora kroz Gibraltarski tjesnac s Atlantikom;
jasno je, međutim, da pokušava u međunarodno pravo unijeti presedan s
opće kaotičnim posljedicama.
Nacionalističkom mitomanijom obuzete slovenske političare nije pritom
ni najmanje briga u kakvu nelagodu svojom neprijateljskom politikom
dovode one tisuće i tisuće normalnih Slovenaca koji Hrvatsku smatraju
drugim domom, ili one koji poslujući s Hrvatskom zarađuju za život.
U međuvremenu smo iz Bruxellesa užasnuti gledali kako hrvatska policija
proganja satiru po internetu; ne kineska, ne kubanska, ne libijska,
nego kandidatice za EU! Janus Sanader je, pak, danima narodu okretao
balkansku grimasu, prije no što mu je sinulo da mora pokazati europsko
lice. Popusti li Sanaderu još jednom koncentracija, Pahor i Rupel neće
morati prstom maknuti!
EUROZOV
Slovenci ugrozili i Gibraltar!
