Još se nikad, pa ni u ratnim godinama, proračun nije pripremao uz
toliko nepoznanica kao sada. Tad se, naime, znalo da novca nema, i to
je bilo to. Sad novca još ima, ali sve drugo je neizvjesno. Ekonomska
kriza već je zakoračila prema ovom prostoru, no nikakvi ekonometrijski
alati još ne mogu naznačiti njezino trajanje, razmjere i posljedice.
Koliko je ekonomska prognostika u ovim hirovitim financijskim vremenima
bespomoćna, vidjelo se i ovoga ljeta, kad su nas stručnjaci sa svih
strana uvjeravali kako barel nafte “više nikad” neće biti ispod 100 ili
čak 150 dolara, da bi se samo tri mjeseca poslije cijena spustila na
šezdesetak.
Vladini, a i ostali domaći ekonomisti trenutačno tapkaju u polumraku.
Računa se s tim da dolaze teška vremena, a sve ostalo je u fazi
izviđanja vanjskih okolnosti, provjeravanja stanja na drugim tržištima
i izdržljivosti nacionalne ekonomije. Upućene jedna na drugu, Vlada i
središnja banka u tim okolnostima aktivirat će potpuno ziheraški model,
koji podrazumijeva da će centralno bankarstvo izaći ususret državi s
vrlo specifičnim modelom za otplatu inozemnih obveza, a zauzvrat traži
da svi igrači stegnu remen. I poduzeća, na koja se odnosi najveći dio
inozemnih obveza, i banke koje su još otprije “na dijeti”, i država i
realni sektor. Godinama zaboravljena i zanemarivana riječ “štednja”
opet postaje popularna, iako neki smatraju da je sada za to na neki
način kasno. Da je štedjeti trebalo onda kad je išlo dobro, kako bi se
sad mogle trošiti zalihe za crne dane, koje bi pomogle održati
potrošnju na razini koja ne prijeti recesijom.
Ali što je, tu je, i Vlada nema drugi izbor nego zarezati u državne
izdatke da bi mogla, kako je premijer Sanader jučer prvi put objavio,
već iduće godini aktivirati politiku uravnoteženog proračuna i
eliminirati fiskalni deficit. Na taj način, država se suzdržava od
novog zaduživanja za financiranje proračunskog manjka. A u tom je
smjeru guraju i situacija na vanjskim financijskim tržištima, gdje se
tražitelje kredita iz istočne Europe ne dočekuje s dobrodošlicom, a i
situacija na domaćem tržištu, gdje sada svi traže da država ne oduzima
kreditni potencijal koji bi mogla koristiti poduzeća.
Tako se kao najracionalnije rješenje na stolu našao prijedlog novoga
pakta između Vlade, sindikata i poslodavaca. Sindikati bi trebali
pristati na zamrzavanje plaća. Još prije pola godine o tome nije moglo
biti ni govora, no sada ta opcija više nije za odbacivanje, pogotovo ne
u situaciji ako se odustajanje od povišica stavlja na vagu s mogućim
otkazima. Ako se zaleđivanjem plaća mogu spriječiti otpuštanja,
socijalni pakt “za novo vrijeme” nije bez izgleda.
No je li moguće izbjeći otpuštanja u vrijeme kad država iz Hrvatske
pošte kani podijeliti 1200 otkaza, kad je već posve jasno da će otkazi
uslijediti u brodogradnji? Privatni poslodavci mogli bi reći – s kojim
se pravom od njih traži da se suzdrže od otkaza kad se u državnom
sektoru dijele šakom i kapom? No između te dvije situacije teško je
povući znak jednakosti nakon svega što se događalo u prošloj dekadi.
Današnji privatni sektor u Hrvatskoj uglavnom se ponaša štedljivo. Nema
tu velikog viška radnika, nego bi se prije reklo da je na djelu
podzaposlenost, odnosno maksimalno iskorištavanje kadrovskih resursa.
Viška je bilo prije desetak godina, ali tada su ga novi vlasnici uz
svesrdnu podršku države lako prebacivali u mirovinski sektor i
situirali u današnji državni proračun. Ne bi bilo loše sjetiti se tih
vremena, uime neke “povijesne pravde” i danas vratiti uslugu zajednici.
Jer kako se uostalom čulo i od samih poslodavaca, kad se otpušta jedan
radnik, treba imati na umu da se otpušta jedan potrošač...
BEZ KRINKE
Socijalni pakt za krizu
