Teško je doći do zraka nakon utakmice u Manausu - doslovno. Neljudski uvjeti za igru u kombinaciji s visokom pobjedom pred televizijskim kamerama su nam zorno prikazali kako Mario Mandžukić i 15 minuta nakon susreta sjedi zadihan u stolici. Ali i ponavlja poput mantre da je Kamerun iza nas te da je naše finale Meksiko.
Isto govori i izbornik Niko Kovač, koji je očito svoj pogled na nogomet, sport i život općenito uspio prebaciti na igrače i izvući od njih ono najbolje. Jer kako drugačije opisati izostanak veće euforije nakon 4:0 protiv Kamerunaca? To je nešto potpuno drugačije, ali i osvježavajuće jer nakon pobjede protiv Italije poletjelo se, a pad je bio bolan. Bolnije je možda bilo tek protiv Australaca 2006.
Cilj je kristalno jasan
Možda je do Manausa, iscrpljeni reprezentativci jednostavno nisu imali snage slaviti. Uostalom, kod pogodaka se moglo primijetiti da jedva prilaze strijelcu kako bi mu čestitali. A možda nije samo iscrpljenost ta zbog koje se tako gleda naprijed, možda im je svima kristalno jasno što je cilj - osmina finala Svjetskog nogometnog prvenstva!
I od tog cilja ne odstupaju čak ni nakon povijesne pobjede, nakon niza rekorda. Em po prvi put nakon Njemačke pobjeđujemo više od tri razlike, em po prvi put imamo dvostrukog strijelca na jednom susretu, em imamo nova dva igrača na listi onih koji su zabili najmanje dva pogotka na svjetskim prvenstvima, em smo dobili najstarijeg strijelca u povijesti naše reprezentacije na svjetskim prvenstvima, em imamo trenutno najstarijeg strijelca na aktualnom prvenstvu...
Sve to ostaje upisano u povijest ma što god da se dogodilo protiv Meksikanaca, koji su bitno drugačija ekipa od Kameruna. Mogli smo to vidjeti u njihovom ogledu s Brazilcima. Uporni, hrabri, neumorni i ponosni. Jednako su puni samopouzdanja kao i mi, ali s velikom prednošću - ne moraju pobijediti! A to im ide najbolje, što smo također mogli vidjeti.
Rušenje tradicija
U prilog im ide i to što su nas već pobjeđivali, kao i to da su u pet od pet prvenstava na kojima su nastupali uspjeli proći skupinu. Mi pak nismo u jedina dva navrata kad smo trebali pobijediti za prolaz. Hoće li tradicije biti srušene ili će se nastaviti? Nema kalkulacija, nema teoretiziranja, meksička i hrvatska tradicija "pada" ukoliko mi prođemo, nastavlja se ukoliko ispadnemo.
Zato je dobro što nam treba pobjeda, neće nitko zamarati igrače nepotrebnim statistikama, mogućnostima, alibijima... Nema toga ovaj put, ili pobjeda ili čekanje nove prilike za najmanje četiri godine. Nekad bi postojala sumnja, postojale bi unaprijed stvorene isprike, ali slušajući igrače kako nakon 4:0 uporno ponavljaju da je Kamerun završena priča i da je na redu Meksiko daje neki drugačiji pogled na sve, ostavlja dojam da imamo što treba za tu veliku pobjedu, nakon koje je uistinu moguće sve. Bez obzira na protivnika...
>> Hrvatska nakon 4393 dana došla do pobjede na SP-u, Mandžo jedini zabio dva gola
Respekt trebamo imati protiv Mexika ali ne i strah jer kad se mogla prekiniti tradicija Spanjolaca i gdje su cak i oni skorom deklasirani od Nizozemske i Cilea onda samo hrabro i disciplinirano a kvalitetu imamo tako da se moze i Mexicka tradicija prikiniti.