Priča se na kraju svodi, kad sve rezimiramo, isključivo na pitanje hoće li Neymar i njegovo društvo žutih kanarinaca kljucnuti zlatnu titulu sljedeće nedjelje. U praksi, hoće li “šnajderice” ljeto provesti šivajući unedogled šestu zelenu zvijezdu iznad grbova na žutim dresovima... No, na klimavim je nogama taj san južnjaka, jer Brazil se provlači kroz prvenstvo i daleko je sadašnja momčad od zlatne generacije koju je predvodio Pele (1958., 1962., 1970.). Neokrznut se provukao kraj Hrvata, Meksikanaca, Kamerunaca i Čileanaca, iako je visio. Slijedi Kolumbija. Pa još dvije utakmice... Hoće li pokleknuti?
Peleu nitko ravan
Koliko su zaista daleko današnji nogometaši od onih koji su suvereno vladali između bijelih crta, ocijenio je legendarni nogometaš i naš bivši kolega novinar Miroslav Rede, koji je s Peleom više puta bio “na gablecu”, odnosno na ručkovima, a intervjuirao ga je desetak puta diljem svijeta.
– Zasad nema usporedbe između Peleova i Neymarova Brazila! U zlatno vrijeme Brazil je imao šest-sedam pa čak i osam velikih igrača! Uz Pelea, bili su tu Gilmar, Djalma Santos, Garrincha, Zagallo... Danas, imaju samo jednog – Neymara. Usto, tadašnji igrači osim što su bili igračke veličine, redom su bili i snažne ličnosti. Danas takvih nema. Zasad nisu ni sjena slavnim generacijama, ali moglo bi se to promijeniti. Često se Pelea uspoređuje s drugima, ali bez dvojbe, on je najveći. Pogledajte ovaj niz. Kao 15-godišnjak potpisao je za Santos, jedan od tada najveća tri kluba na svijetu. Godinu poslije već je igrao za Brazil i zabio gol Argentini, a kao 17-godišnjak osvojio je svjetsko prvenstvo, Brazilu prvo, ono u Švedskoj 1958. U četvrtfinalu, polufinalu i finalu zabio je ukupno šest golova... Teško ga je stavljati u isti koš s bilo kim drugim – prisjeća se Rede.
Mislite li da Brazil ima skrivenih aduta?
– Ne smijemo zaboraviti da su na klupi Carlos Alberto Parreira i Luiz Felipe Scolari (dvojac koji je nakon Pelea donio ostale svjetske titule Brazilu, svaki po jednu, nap. a.). Jedino ako se sad netko od drugih igrača uključi, pokaže skrivene mogućnosti i zabljesne u finišu. Očekivao sam da će se brazilski stoperi uključiti u organizaciju igre, kao 2002. godine, ali ništa od toga. Sjajni su u prekidu, stvaraju šanse, ali u sredini su nedorečeni i šuplji. Pitanje je i je li Scolari sačuvao kakav adut, jer budu li igrali sve bolje, bit će to druga priča.
Zaustavite egzodus
Kolike su šanse da im Kolumbija stane na kraj?
– Kolumbija je sjajna, potencijalno je i jača od Brazila, ali problem je “malih” nogometnih nacija što se one i zadovolje malim uspjesima. Već sada slave što su u četvrtfinalu, a prava borba za slavu tek počinje. Kolumbijci su jači u žustrini, kompaktniji su, progresivniji, napadaju i s pet igrača. Šanse su 50:50.
Što ako Brazil ispadne? Kako će se to odraziti? U davna vremena, fanatični Brazilci znali su i ruku podizati na sebe.
– Nogometna euforija nije kao nekad. No ako Brazil ispadne, splasnut će entuzijazam, a onda će ih mučiti pitanje kako spriječiti egzodus najboljih igrača u Europu. Jer, silni stadioni koje su sagradili postat će im mrtvi kapital, jer tko će na njih dolaziti ako će najbolji igrati na drugom kontinentu.
>>Mogu li James i društvo ostvariti ono o čemu su sanjali Valderrama, Asprilla, Higuita...?
>>Evo koga u polufinalu SP-a vide Prosinečki, Strupar, Čačić, Katalinić...
Kolumbija je jaca i bolja... ali suci su jaci od njih.