Dočekao nas je u debelom hladu dvorišta Doma “Petra”, ustanovi za starije i nemoćne u Adamovcu nedaleko od Zagreba. Odjeven u majicu hrvatske reprezentacije i kratke hlače, pokraj klupe odložene štake, na ispijenome licu vidljiva ostavština života koji ga nije mazio, ali i – široki osmijeh. Damir Kranjčar vječiti je optimist, poput brata Zlatka, u prvoj minuti zarazit će vas osmijehom, kao da na taj način potiskuje iz sebe sjećanje na sve živote nedaće.
Fatalna ljubav
U Adamovcu se sprema oproštajni tulum jer se 56-godišnji Damir, stariji brat slavnoga nogometnoga trenera, uskoro seli u obiteljsku kuću u Posedarje...
– I ti si pozvan! Bumo se malo zabavili, opustili – veli Damir, koji u ustanovi za starije i nemoćne boravi od veljače.
Nedugo prije dolaska zbio se još jedan čin njegove životne drame. Valjda i posljednji, reći će Damir dok pijuckamo žuju u lokalnom kafiću.
– Dok sam u siječnju boravio kod prijatelja Tomice Frkovića u Dramlju, došlo je do začepljenja krvnih žila u potkoljenici. Malo sam oklijevao s odlaskom u bolnicu pa liječnicima u riječkoj bolnici na Sušaku nije preostalo ništa drugo nego amputirati potkoljenicu. Da sam došao tri dana ranije, uspjeli bi je spasiti, ali da sam došao dan kasnije, ni nozi ni meni više ne bi bilo spasa – priča Damir.
Nakon te traume uslijedilo je novo razdoblje oporavka. Kranjčar je i danas na terapiji tabletama...
– Dijagnoza je manična depresija. Priznajem, imam oscilacija u ponašanju, nekad se osjećam sjajno, nekada mi bude teško, padam u depresije. Ali moram reći da ovdje u Adamovcu imam divne ljude oko sebe, stalnu njegu i pažnju, na čemu sam ih zahvalan. Kao i svome plemenitome bratu Zlatku i njegovoj obitelji, oni su mi oduvijek bili potpora. Osjećam kao da sam sada na novome početku, evo već hodam i bez štaka – raspoložen je Damir.
U knjizi “Cico” autora Nina Škrabe Zlatko Kranjčar o njemu je kazao:
– Od malih nogu bio je sklon umjetnosti, posebno glazbi, te je, za razliku od mene, bio pravi boem.
I upravo je ta boemština utjecala da Damirov život u jednom trenutku krene stranputicom. U mladosti je bio talentirani gitarist, basist, svirao je s Dujmićem, Kalemberom, Šomijem... A za glazbenu karijeru fatalan je bio susret s Nizozemkom Mary u Poreču.
– Bili smo mladi, zaneseni, zaljubljeni. A kada je ljubav dosegnula vrhunac, našao sam se na životnoj prekretnici. Daniel, koji je s eurovizijskom uspješnicom Džuli kretao na turneju, pozvao me da idem s njim. Ali Mary je kazala: Ili karijera ili ja! I odlučio sam s njom otići u Utrecht, oženili smo se, a 1984. godine dobili kćer Vanju, koja sada živi u Grčkoj – govori.
I danas mu je, priznaje, žao što nije gradio karijeru glazbenika. Jer brak se raspao, a nakon toga život mu je krenuo nizbrdo.
– U Nizozemskoj sam radio svašta; bio sam čistač, varilac... Na kraju sam radio kao grafički dizajner. Usput sam se bavio i glazbom, a znate već što to sa sobom nosi. Ni na “tom polju” nisam se baš štedio – sa sjetom se prisjeća Damir, koji je u Utrechtu jedno vrijeme surađivao i s Johnnyjem Štulićem.
– Sjećam se našega prvoga susreta. Vozio sam auto, a pred mene je neoprezno iskočio pješak s gitarom. Gotovo sam ga pregazio, poludio sam od bijesa, a onda prepoznao Štulića. Tada smo se počeli intenzivnije družiti, čak smo i radili na jednome CD-u, no kada je počeo rat, bio je izrazito srpski nastrojen što mi je strašno išlo na živce. Tada smo se razišli – ističe.
Dobro pamti dva oxforda
Godinama je iz Nizozemske dolazio u Zagreb, posjećivao obitelj svakoga Uskrsa i Božića, susretao se s prijateljima. Prije sedam godina odlučio se na definitivni povratak u Zagreb, no tada se dogodio šok: završio je u bolnici, i to na višegodišnjem oporavku!
– Sve mi se valjda skupilo, rastava braka, majčina smrt, godine nesolidnoga života, i jednostavno sam izgubio pojam gdje se nalazim. Ničega se nisam sjećao, osim da sam kupio autobusnu kartu za Zagreb. Izgubio sam sve, čak i vlastiti identitet, i završio sam u jednome sanatoriju u Utrechtu. Nitko nije znao što se sa mnom dogodilo pa je brat Zlatko čak angažirao Interpol da me pronađe. Nakon tri godine me pronašao prijatelj Tomica Frković, koji je tada živio u Rotterdamu. Oporavak je bio dugotrajan, ali uspješan. Uspio sam prebroditi sve krize i vratio sam se normalnome životu – prisjeća se Damir.
Taj dio života najradije bi izbrisao pa se više voli prisjetiti mladenačkih dana u Zagrebu. Bio je redovit bratov navijač na svim Dinamovim utakmicama, a Cicu je posjetio i u Rotterdamu, kada je za Rapid 1985. igrao u finalu Kupa kupova.
– Koja mi je Cicina najdraža utakmica? Ma bilo ih je puno, više su me veselili njegovi potezi koji su dizali publiku na noge. Dobro pamtim dva Cicina oxforda, jedan je prodao zvezdašu Keriju, a drugi jednome Španjolcu na utakmici mladih reprezentacija. Mnogo mi se više sviđao tadašnji nogomet od ovoga danas, tada je bilo više majstora, improvizacije.
Prati i nećaka Niku. – Gledao sam sve njegove utakmice u Engleskoj. Žao mi je što nije igrao više jer Niko je veliki igrač. Usto je i sjajan dečko, baš me nedavno posjetio u bolnici u Zagrebu – zaključio je Damir Kranjčar.
A da je odmah došao na liječenje u barokomoru, imao bi danas obje noge ...