Otkako se bavi trenerskim poslom, Slaven Bilić (49) dulje nije bio slobodan. Hrvatsku reprezentaciju vodio je gotovo punih šest godina radeći taj posao s puno srca i duše, a i prije posljednje utakmice objavljeno je da će odmah po završetku Eura 2012. sjesti na klupu moskovskog Lokomotiva. S Rusima se razišao 18. lipnja 2013., a već deset dana poslije bio je u Istanbulu na potpisivanju ugovora s Beşiktaşom. S Turcima se oprostio 21. svibnja 2015., a s prvim danima lipnja sjeo je na klupu West Hama... I na njoj je odradio najviše utakmica od svih klubova u kojima je radio, bio je nepune tri sezone dio najvećeg nogometnog spektakla, engleske Premier League. Karizmatičan, zanimljiv i zabavan sugovornik, poseban tip, medijski zahvalan, izaziva zanimanje i kad nema posla. Novinar Daily Maila opisao je Slavenov dolazak na zakazani intervju...
“Jedanaest je ujutro, a poznato lice ulazi u londonski hotel Four Seasons u blizini svog doma na Tower Hillu. Svježe obrijan i opušten, sa šalom pažljivo omotanim preko crne majice, Slaven Bilić odabrao je stol uz veliki piano u predvorju, naručuje capuccino i započinje dugi razgovor za Daily Mail. Sljedeća mu je obaveza tek oko 16 sati kad mora kćer Sofi pokupiti iz vrtića.”
– Odmor je dobar i potreban – započeo je naš stručnjak.
– Pa ne moram zato što sam na odmoru hodati od Sjevernog do Južnog pola. Najbolja stvar kod odmora je što imaš vremena i mjesta u glavi za jednostavne stvari vezane za obitelj i prijatelje. A u međuvremenu i da čak pomalo uživaš u osjećaju dosade.
Otkako je ispraznio ladice u West Hamu, stigao je otići u Hrvatsku, pa na odmor u Dubai te se naći na ručku sa svojim starim stožerom, s legendom čekićara Julianom Dicksom.
Kako izgleda Bilićeva svakodnevica? Gotovo je svakog dana u teretani: pokretna traka, crossfit, trbušnjaci na abdominalnoj strunjači.
– Čim ne idem, već se loše osjećam. U teretani se mogu posvetiti sebi, mislima...
Dok vježba, u ušima su slušalice, glazbeni repertoar ide od hrvatskih pjesama iz mladenačkih dana do teškog rocka, Pink Floyda ili Chopina. No na zvuke Iron Maidena prestaje s vježbanjem. Sve staje.
– Da, dobro ih poznajem. Basist Steve Harris igrao je za mladu momčad West Hama, lud je za klubom. Živi na tri različita mjesta, ali kad bi bio u Londonu, obavezno bi došao na tekmu, a odmah poslije i u moj ured.
Puno gleda nogomet na televiziji.
– Sad vjerojatno više nego ikad prije. Najbolja utakmica bila mi je Arsenal – Manchester United. Bila je kao odličan film za koji ne želiš da završi. Odmah sam okrenuo nekoliko brojeva da podijelim oduševljenje, ono u stilu “jesi gledao, kakva briljantna utakmica, briljantna!”. Naravno da i dalje gledam nogomet, nije da sam izgubio interes. Nisam slomljen čovjek zato što sam dobio otkaz.
Posljednju je rečenicu posebno naglasio. Da nije dobio otkaz, Bilić bi sada bio na treningu.
– Poslije utakmice kući bih došao oko ponoći. Uživao ili patio, ovisno kako je završilo. Nekako bih zaspao, a već oko osam ujutro opet sam na nogama, u autu, na putu za regeneracijski trening s igračima koji su nastupili i redovan trening s igračima koji nisu. Kad si trener West Hama, nema slobodnog dana. Nemaš vremena za to.
Neki su možda pomislili da su mu vlasnici Hammersa David Sullivan i David Gold učinili uslugu kad su mu dali otkaz budući da je hrvatski stručnjak nakon samo dvije pobjede u 11 utakmica postao doslovno proganjan čovjek.
– Znao sam što slijedi nakon što smo izgubili i sljedeću protiv Liverpoola s 4:1 ali nisam to priželjkivao. Ne možete postići ono što sam ja postigao ako nemate neku unutrašnju snagu. Kao netko tko dolazi iz male zemlje u Premier League morao sam se prvo za sve izboriti da bih postao priznati igrač, a onda sve to ponoviti kao trener. Bez posebne vjere u sebe samog, ne bih mogao dospjeti tako daleko. To se nije promijenilo. OK, loše sam se osjećao pred kamerama nakon poraza od Liverpoola, ali mislim da sam se jednako držao kao i kad smo recimo pobijedili Newcastle s 3:0. Istina je da se neki menadžeri bolje pretvaraju pred kamerama. Možda bi bilo bolje za mene da ne kažem što se dogodilo na terenu. Ali na kraju krajeva, ne možeš biti ono što nisi. Ako smo bili sranje, ja to i kažem. I uvijek prihvaćam odgovornost.
“Bilić je bio miljenik publike čak i kad je Hrvatska nokautirala Englesku na Wembleyju u kvalifikacijama za Euro 2008. Na dan utakmice tada je igrače odveo u Harrods, izgledalo je kao da su mu sinovi”, piše novinar Daily Maila.
Pozitivan pristup ekipi doveo je Hammerse do sedmog mjesta u Bilićevoj prvoj sezoni na klupi. Već u sljedećoj skliznuli su na 11. mjesto, a ova je sezona bila teška od samog starta, od poraza 4:0 protiv Man. Uniteda. Čekićari su zbog SP-a u atletici bili prisiljeni prve tri utakmice igrati u gostima. I sve tri su izgubili. Ljetno pojačanje Marko Arnautović isključen je već u drugoj utakmici protiv Southamptona.
David Moyes nazvao je Bilića ubrzo nakon što ga je naslijedio.
– Znamo se još iz vremena dok je vodio Everton kad bismo razgovarali o Nikici Jelaviću koji mi je bio u reprezentaciji. Opušteno smo razgovarali o West Hamu, zašto ne bismo? Detalji nisu za novine. Iskreno, većina stvari koje je rekao bile su upravo na tragu mojih razmišljanja. Nisam mu ni morao otkrivati stvari jer ima Chrisa Woodsa (trener vratara, op. a.) koji je bio uz mene od prvog dana.
Pod Moyesom momčad djeluje spremnije, na početku sezone imala je najmanju pretrčanu kilometražu u ligi. No, Bilić ima objašnjenje...
– Statistika je selektivna. Na dvije utakmice igrači su nam isključeni već u prvom poluvremenu pa im je i kilometraža mala. Netko je tu trkačku tablicu napravio bez utakmica s Burnleyem i Southamptonom. Nismo bili u vrhu, ali nismo ni na dnu. Usto, naši najjači trkači Antonio, Kouyate i Lanzini bili su ozlijeđeni. Ali OK, ima nešto i u tom elementu promjene trenera, nova metla uvijek bolje mete. Dogodilo se to i u Leicesteru s Ranierijem kad je došao Shakespeare. Odjednom su počeli letjeti. Kao i sad s Puelom nakon odlaska Shakespearea.
Bilić je, između ostalog, Moyesu rekao da je naslijedio pristojnu momčad. Ljetna pojačanja Hart, Zabaleta i Arnautović nisu proradili dovoljno brzo da bi spasili Bilića, ali kaže:
– To su sve igrači za Premier League. Nekima je trebao pogodak da bi ih navijači prihvatili, ali dobri su igrači. Nisu bez razloga u West Hamu – kaže Bilić koji nije uspio postati prvi trener nakon Johna Lyalla koji je uspio donijeti trofej čekićarima (1980).
Bilić je imao dobar odnos s gazdom kluba Sullivanom, i ne osjeća potrebu za povlačenjem po novinama nakon svega. No, nedavni intervju u kojem je Sullivan prisvojio zasluge za sva dobra pojačanja (Payet i Lanzini), a Bilića okrivio za manje uspješna (Fonte, Snodgrass) potaknulo je hrvatskog stručnjaka da odgovori kako ne bi ispao krivac za sve.
– West Ham je moj klub. Ne bojim se konfrontacija, ali ne želim ih s ljudima s kojima sam radio dvije godine. Ali nešto ipak moram reći. Reći da su dobra pojačanja njegova, a loša bila moja, pomalo je nisko. I jednostavno nije istina. Ne želim se hvaliti, ali za Lanzinija znam još otkako je igrao za River Plate. Htio sam ga još u Beşiktaşu. No, bio nam je preskup pa je otišao u Al Jaziru iz Abu Dhabija. Budimo pošteni, tko je čuo za Lanzinija prije nego što je došao u Englesku? Nitko, pa ni predsjednik. Ali nikad nisam gledao pojačanja u stilu ovo su moji igrači, ovo nisu. Ne, to su naši igrači, odgovornost je zajednička. Nas trojica smo ih birali: predsjednik, ja i Tony Henry, direktor za dovođenje igrača. Agenti bi nazvali nekog od nas, a mi smo dijelili informacije. Predsjednik mi je rekao da mu je ponuđen igrač iz Marseillea, pitao sam koji. On kaže Payet. Rekao sam: “Uzimaj, nemoj dvaput razmišljati.” Ne želim si prisvajati sve zasluge, ali ne želim ni da me se okrivi za sve loše. Fonte i Snodgrass došli su u siječnju. Gubili smo Payeta, Ogbonna je bio na operaciji, a proračun nam je bio skučen. I tako smo uzeli njih dvojicu. Nepošteno je kritizirati ih. Došli su u klub u teškoj situaciji i dali svoj obol da budemo jedanaesti.
Bilić je s West Hamom pobijedio sve klubove iz Velike šestorke te ušao u četvrtfinale kupa u sve tri sezone. Nije stoga čudo da su interes za njim već pokazali brojni klubovi poput West Broma, no osjetio je da je još prerano za povratak. Ipak, čini se da je šest slobodnih tjedana već utjecalo na Bilićev apetit.
– Znam gdje mi je mjesto na menadžerskoj karti svijeta. Mogu si priuštiti malo odmora, ali ne i da na godinu dana isključim mobitel poput Mourinha ili Guardiole. Čudno je to. Stalno si govorim “do prije par tjedana bio si u West Hamu, uzmi si malo više odmora”. S druge strane, osjećam da sam se baš odmorio. Spreman sam. Kad si u žiži događanja, i ne osjećaš koliko tvoje baterije trebaju punjenja. Uvijek je bolje u posao ući na početku sezone, no nogomet često ne pita. Ne možeš se napraviti lud ako ti već sljedećeg tjedna uleti prava stvar.
Zasad je u Londonu s Ivanom i njihovo dvoje djece-
– Volim Englesku. Ovdje sam se dokazao. I ne osjećam se kao stranac.
Bilić se ne uklapa u sliku klasičnih "nacionalnih" heroja koji odlaze na cajke, ima mozak i ima ukusa. Thumb Up.