Negdašnji Cibonin junior i mlađeuzrasni reprezentivac Hrvatske Mate Miliša (49) možda i nije imao publicitet i igračke domete kakve su u ovogodišnjoj anketi za košarkaša godine imali neki njegovi prethodnici (Cvjetičanin, Ukić, Simon), no riječ je o itekako zanimljivom sugovorniku.
Pođimo redom i prisjetimo se njegova igranja za Cibonu odnosno razvojnu momčad tog kluba na istoku glavnog grada.
– Ja jesam bio igrač Cibone, ali sam te dvije sezone prije odlaska na studij odradio u Doni odnosno tadašnjem Francku. Igrao sam za kadetsku, juniorsku i mladu reprezentaciju Hrvatske, a najveći mi je uspjeh srebrna medalja s juniorskog Eurobasketa 1994. kada je Dubravko Zemljić bio najbolji igrač prvenstva. S naraštajem koji su činili Giriček, Miličić, Nicević, Krešo Novosel i drugi, sljedeće smo godine na juniorskom SP-u bili četvrti. A te godine s nama je, kao dvije godine mlađi, igrao i Sesar.
Studij u Americi
Uslijedio je potom njegov odlazak na Long Beach State u čijoj je majici bio najbolji igrač godine (2000.) konferencije Big West koja je iznjedrila i neke NBA zvijezde poput Larryja Johnsona i Michaela Olowokandija.
– Meni je studij u Americi donio jako puno i životno i sportski. Taj mi je odlazak donio dva fakulteta. Onaj koji sam završio, ali i engleski jezik koji sam tečno svladao i u govoru i pismu.
Kao puni stipendist, Mate je diplomirao međunarodno poslovanje, a nas je zanimalo pod kakvim su ograničenjima studenti sportaši na američkim fakultetima tada živjeli.
– Meni je faks pokrivao školovanje, smještaj, hranu i sportsku opremu, ali plaću nismo primali za razliku od današnjih košarkaša koji studiraju. Tada nisi mogao igrati NCAA košarku ako si prije imao profesionalni ugovor u većem iznosu. Neki manji ugovori do kojih dvije tisuće dolara smatrali su se hranarinom, a ako si imao više od toga, nisi mogao dobiti dozvolu za igranje na koledžu jer se smatralo da si profesionalac. Od restrikcija vrijedilo je i to da te trener, recimo, ne smije počastiti večerom, a o menadžeru i sponzorima da i ne govorimo. Ne govorim da tu nije bilo kršenja pravila, ali morao si se dobro skrivati. Doduše, mogao si raditi uz studij i igranje, ali si taj rad morao prijaviti i gledalo se je li taj posao realno plaćen ili preplaćen.
Danas je situacija za igrače puno povoljnija. Kako je došlo do toga da, osim plaćenog studija, NCAA košarkaši dobivaju financijsku kompenzaciju na račun toga koliko svojom popularnošću (i kvalitetom) po pravilu NIL (name, image, likeness) doprinose imidžu svog fakulteta. Kako je došlo do toga?
– Do toga je došlo zbog pritiska igrača koji su uvidjeli jako veliku razliku između onoga kakve financijske dobitke ima njihov fakultet na račun njihovih dobrih igara, a što dobivaju oni. Ako se tu nešto ne izregulira, ako Fiba nešto ne učini s NCAA-em, ja držim da će to prouzročiti jako velike probleme u košarkaškoj Europi u kojoj je već sada nemoguće zadržati najbolje talente. Sve se slijeva u Ameriku. Ako se izvuku talenti iz određene zemlje, tko će dolaziti gledati košarku lošije kvalitete? Dakako, za same igrače to je dobro jer lijepo je dobiti veliki ugovor kakav ne možeš dobiti u većem dijelu Europe dok si tako mlad, a još ništa nisi sportski ostvario.
Koliko se može čuti, nisu ni svi američki fakulteti zadovoljni tim pravilom.
– To NIL pravilo donijelo je puno muke manjim američkim fakultetima. Naime, kako je stvoren transfer portal, igrač ima mogućnost nakon bilo koje godine otići na drugi fakultet i tamo nastaviti igrati. Dakle, može trčati za novcem i zbog toga su manji fakulteti bivaju zakinuti. Tako se stvara ogromna razlika između velikih i bogatih fakulteta i onih manjih.
Po povratku iz Amerike, Miliša je igrao po Europi, a igračku karijeru završio je u Cedeviti.
– Nakon dvije godine igranja za Cedevitu, sa 32 godine, odlučio sam završiti karijeru da si ostavim dovoljno vremena za hvatanje priključka s poslovnim svijetom u kojem sam morao krenuti od početka. Tada sam se dogovorio s gospodom Tedeschijem i Veberom da počnem raditi u Atlantic Grupi gdje sam vrlo brzo postao brend menadžer za sportsku prehranu Multipower. U te četiri godine naučio sam posao na čemu sam jako zahvalan tadašnjim poslodavcima.
Nakon Atlantic Grupe, Mate se upustio u poduzetničku priču.
– Moj prvi poduzetnički iskorak bio je posao s energetikom u koji sam ušao zajedno s bratom Zoranom. On je radio na opskrbi električnom energijom i plinom, a ja sam se primio posla oko obnovljivih izvora energije s fokusom na solarne elektrane.
Zubac je najbolji
A onda je došao posao s uzgojem badema. Kako se u to upustio?
– Nisam u to ušao sam, nego s prijateljima. Prijavili smo se na natječaj za raspolaganje državnim zemljištem u poljoprivredne svrhe. Uz dobar gospodarski program dobili smo državnu zemlju u zakup, a puno toga smo odradili i putem europskih fondova od kojih smo dobili sredstva za dva programa. Danas nas je četvero partnera i imamo 120 hektara nasada badema u Ravnim Kotarima, u široj okolici Benkovca. Držim da dosta dobro odrađujemo posao pa imamo potencijal za širenje, a hoće li to biti širenjem na neke dodatne površine ili razvojem kompanije u smjeru prerade proizvoda, to ćemo vidjeti.
Idemo mi pak vidjeti kako je Mate poredao svoju petoricu najboljih hrvatskih košarkaša u 2024.
– Ponajprije sam uzimao u obzir utjecaj koji igrač ima na svoju momčad, a Ivica Zubac to čini u najjačoj ligi svijeta. On ostvaruje rezultate koji su uočljivi ne samo za naše nego i tamošnje pojmove, donosi vrijednost. Od ostalih odskače i Hezonja koji je neke utakmice igrao sjajno, a on u svom Realu stvara dodatnu vrijednost.
Bodove je podijelio još i Božiću, Šariću i Matkoviću.
– Božić je bio dominantan u regionalnoj ligi. On je atipičan igrač po svemu, ali stvara prednost. Šarić se nalazi tek na četvrtom mjestu samo zato što je u NBA ligi trenutačno na mjestu koje je loše za njega. Iskreno, ja bih ga volio vidjeti na europskim parketima jer bi tu donosio prednost. Matković je pak dečko koji ima veliki potencijal. Volim mlade igrače pa sam mu dodijelio ovaj plasman zbog njegove perspektive.
