Prvi put u šest godina njihove suradnje Aleksandra Vlatković čula je da Biserka Petrović ide k liječniku. Kaže nam kustosica Muzeja Dražena Petrovića da joj je nevjerojatno zazvučalo da gospođa Biserka mora ići na terapije leđa jer dotad se nikad ni na što nije požalila kada je zdravlje u pitanju.
– Gospođa Biserka osoba je nevjerojatne energije. Za svakoga nađe vremena i strpljenja da mu ispriča sinovu priču. Ja sam puno mlađa, no ne bih to sve mogla.
Biserki Petrović danas su 73 godine, a Dražena, obožavanog hrvatskog sina, izgubila je kada je imala 53. I dvadeset godina poslije ona je nevjerojatno poletna, barem kada je u pitanju njena misija – čuvanje i prenošenje Draženove igračke baštine. U našem razgovoru priznala je da ju je to i održalo.
– Preko tog rada ja sam se izborila za svoj život, za svoj opstanak. Da sam se prepustila očaju, danas ne bih postojala. Adrenalin održava čovjeka. Ljudi nekad to pogrešno tumače. Nije prezentacija bila moja potreba, već održavanje kroz borbu. Netko se preda, a netko izabere borbu.
Sin zaslužio ljubav naroda
Stalna borba i nadljudska upornost bili su glavni pokretači i životni moto Dražena Petrovića. Njemu košarke i treniranja nikad nije bilo dosta. O nezaboravljenom sinu, sportašu koji je posmrtno slavljen do mitskih razmjera, razgovarali smo s neutješnom majkom koja otvoreno priča o najtežim obiteljskim trenucima.
Je li vam smetalo što je Dražen u to vrijeme bio svačiji, a možda premalo vaš?
– Ni kao dijete on nije bio samo moj, a meni i sada, nakon 20 godina, priđu ljudi i kažu: "Hvala vam što čuvate uspomenu na našeg Dražena". Ljubav naroda mora se zaslužiti i to je najveća Draženova ostavština.
Bi li te ostavštine bilo u toj mjeri da se vi niste toliko zalagali?
– Ja sam samo odradila taj posao pokretača. Nije slučajno Dražen tražio da budem na svim utakmicama, kao da sam ja morala biti svjedok svakog njegova uspjeha. Sjećam se, kada je otišao u NBA, zvao bi me u šest ujutro, njemu je to bila večer, da bi komentirao svoju statistiku. Kad god bi mi se javio, ja bih odmah po boji glasa prepoznala je li pobijedio ili izgubio.
Kako ste proživljavali njegove teške dane u Portlandu? Je li se i vama žalio na trenerovo zapostavljanje?
– Nazvao bi jer nije mogao spavati. U takvim situacijama ja bih nazvala pokojnog novinara Milorada Bibića i rekla bih mu: "Daj, molim te, nazovi ga, sasvim je potonuo. Portland dobiva, a on se nema čemu veseliti". Onda bi ga Mosor nazvao i hrabrio. Znam da ga je nakon izgubljenih utakmica znao tješiti i Goran Ivanišević. U to vrijeme čitao je i Bibliju. Mislila sam da će se vratiti, no on mi je rekao sve ću izdržati i pokazati da najbolji iz Europe mogu s njima ravnopravno igrati. U tom smislu puno mu je pomagao i njegov newyorški prijatelj Mario Miočić, no igranje za Netse ipak je bilo puno sretnije razdoblje njegove karijere.
U jednom astrološkom intervjuu s kraja 80-ih godina Dražen je rekao da je bolje ne kopati po budućnosti?
– Da, to je rekao, no svejedno je volio čitati astrološku prognozu pa je u jednom dugoročnom horoskopu vidio prekid u 1993. godini. I ja sam voljela zaviriti u budućnost, najviše zbog djece, pa sam otišla kod vidovnjaka Vale. Kad smo prijateljica i ja došle k njemu, shvatile smo da je Dražen kod njega već bio. Vale valjda nije imao snage reći mi sve što vidi, ali sjećam se da je rekao: "Što hoće ove dvije žene". Tih sam se riječi sjetila kada je Dražen nastradao u automobilu u kojem su s njim bile dvije žene. Vale je tada pogodio da Dražen neće ostati u Madridu dulje od jedne sezone, dok to ni sam Dražen još nije znao. Sjećam se isto i da mi je jednom Dražen rekao kako je prošlu noć sanjao Tomislava Ivčića, a baš je taj dan i Ivčić nastradao. To su neke stvari koje ti daju za misliti...
Jeste li vi znali da se u njegovu intimnom životu pojavila izvjesna Klara?
– Znala sam da je nosila reviju vjenčanica u New Yorku i da je s Hrvaticom Matijom tražila od Dražena ulaznice za utakmicu. Sjećam se da mi je Dražen ovako rekao: "Došle su neke dvije cure iz Europe, neka naša iz Hercegovine i neka iz Münchena. Ostavio sam im ulaznice." Znam da je Klara tada dulje ostala u New Yorku nego što je trebala. Kada se Dražen vratio u Zagreb, nije on govorio o Klari, nego o tome da mora u München. Rekao mi je da je uzeo avionsku kartu i da će, ako se probudi, otići. No nije se probudio pa tada, uoči tih kvalifikacija u Wroclawu, nije ni otišao.
Sjećate li se svog posljednjeg razgovora s Draženom?
– Nazvao me iz Frankfurta, iz zračne luke, da bi mi rekao da mi šalje po Aci torbu punu odjeće za pranje dodavši da se vraća za dva dana.
Nažalost, Dražen se više nikada nije vratio, a do vas je stigla užasna vijest da je izgubio život na autocesti pokraj Ingolstadta. Imate li snage prisjetiti se tih trenutaka?
– Da ja o tome više razmišljam, to bi me ubilo. Sjećam se kako mi je to, nimalo suosjećajno, javila jedna Makedonka, valjda tumač za jezike s prostora bivše SFRJ. Pitala me je li Dražen Petrović moj sin, a kada sam potvrdno odgovorila, rekla mi je da je poginuo. Ja sam tada kriknula i potrčala prema balkonu našeg stana na 14. katu. Nisam se mogla kontrolirati, valjda sam htjela sebi sama presuditi, no srećom da je Jole, koji je već bio legao, skočio s kreveta i zadržao me.
Kako je nakon svega izgledao vaš susret s Klarom, Draženovom simpatijom, koja je prebrzo vozila i zbog toga se zabila u prepriječeni tegljač?
– Ona je dolazila jedno vrijeme na groblje, a i mom je suprugu donosila lijekove. Meni je bilo teško s njom se susretati. Bila je čak i jednom kod nas kod kuće. Ti su susreti bili mučni, a ja sam od nje jedino pokušavala saznati koje su bile Draženove posljednje riječi, no ona se toga nije sjetila. Samo mi je rekla da se sjeća njegova osmijeha.
Govori li vam što činjenica da se udala za jednog drugog slavnog sportaša, njemačkog nogometaša Olivera Bierhoffa?
– Nisam ja tu da joj sudim, no pomislim da to nije bila slučajnost i da joj je cilj bio uloviti nekoga slavnog. Više sam puta znala nazvati njenu prijateljicu Matiju, koja je bila s njom kada su se ona i Dražen upoznali. Jednom sam je čak i pitala tko joj je bio draži – Dražen ili Klara. Bila sam prema njoj jako gruba, a onda sam shvatila da to nema smisla, da samo stvaram zmiju u grudima. Bolje je maknuti se od svih njih i prihvatiti se rada.
Bandić me nije mogao odbiti
Jeste li uspjeli pobjeći od teorija zavjere i priča da je ona bila "kaskader" i da je to možda bilo naručeno ubojstvo?
– Šest mjeseci nakon Draženove pogibije sanjala sam da su ga ubili. San je bio toliko jak da dugo nisam mogla doći k sebi i to me dodatno iscrpilo. Moj suprug dvojio je oko toga, i ja bih se nekada zapitala, no to je puno potrošene energije, a ništa se neće promijeniti pa se time ne volim baviti.
Jeste li vi bili svjesni dimenzija sinova sprovoda, ponajvećeg u novijoj hrvatskoj povijesti?
– Ne, nisam. Ja sam godinu dana bila u šoku, nisam znala gdje sam. Stalno sam razmišljala da će Dražen odnekuda doći, dakle moj mozak to nije prihvaćao. Sjećam se da bih svojoj majci rekla kako će Dražen doći, a ona bi me pitala o čemu ja to pričam.
Jeste li tada potražili stručnu pomoć?
– Jesam i puno mi je pomogao prof. Gruden. Rekao mi je da mi samo rad može pomoći i da će tada bol biti manja, a tako je i bilo. Suprug se pak bio predao, on dugo nije htio izlaziti iz kuće. Govorila sam mu da nemam što kuhati, da mora otići do placa i trgovine i tako sam ga potaknula da izađe van. Ja sam svoju snagu pronalazila u scenama kao što je bila ona za blagdan Svih Svetih. Kada sam vidjela koliko ljudi dolazi na Draženov grob, ja sam gore ostala 11 sati. Nisam ni žedna ni gladna bila. Željela sam osjetiti kako su ljudi Dražena doživljavali.
A kakvu je karizmu imao vaš sin govori i primjer iz vaše borbe za Draženov muzej. Za vas gradonačelnik Bandić kaže da ste bili toliko uporni da vas nikako nije uspijevao eskivirati?
– Prostor u kojem je sada muzej u bivšoj je državi pripadao ljubljanskoj Emoni. Oni su to dali Guciću, a on je rekao da će gradu ustupiti taj prostor ako njemu grad da zemlju u Dubravi. No baš na toj čestici vodio se neki sudski spor pa je sve stalo. Premda je gospođa s kojom se grad sporio živjela u SAD-u, ja sam došla do nje i kada sam rekla tko sam, kazala mi je: "Ako je sve to za Dražena, ja se istog časa odričem te zemlje". Tako je i bilo, izvršila se zamjena i mi smo dobili muzej koji se radio šest godina dok nisam dobila ključeve.
Očito je da su najveći spomenik Draženu zapravo ljudi i njihova sjećanja?
– To vam ilustrira i jedna anegdota iz Ilice otprije dvije godine. Zaustavio me čovjek koji, vidi se to na prvi pogled, neuredno živi, a možda je i bez krova nad glavom. Mislila sam da će me nešto tražiti, no on mi je samo htio reći ovo: "Dok je vaš Dražen bio živ, ja sam bio sit i pijan. On je znao da ja pijem, ali bi mi, kada bi me sreo, uvijek dao sav sitniš iz džepova." On bi nakon svake sezone nakupovao te sportske opreme pa bih ja u Šibenik išla s dvije-tri torbe koje je trebalo podijeliti.
