Blaženko Lacković objavio je kraj igračke karijere, s parketa odlazi rukometaš koji je bio posljednji aktivni igrač iz generacije koja je osvojila SP 2003. u Portugalu.
S obzirom na godine, a krajem prosinca, točnije na sam Božić, napunit će 40 godina, odlazak u mirovinu je logičan. U karijeri je osvojio gotovo sve što se može osvojiti. Puno više uspjeha imao je s hrvatskom reprezentacijom nego u klubovima u kojima je igrao. Tako je za Hrvatsku osvojio devet velikih medalja, od 2003. do 2013. godine kada je posljednji put zaigrao za Lijepu Našu na SP-u u Španjolskoj.
– Kao i svi klinci u Novom Marofu trenirao sam više sportova. Bio sam dobar u nogometu, košarci, rukometu, stolnom tenisu i šahu. No, nekako sam se najviše zaljubio u rukomet i vrlo brzo sam kao veliki talent prešao u varaždinski Varteks. Kako sam išao u srednju školu Varaždin tako sam znao po cijeli dan biti izvan obiteljske kuće. Putovalo se svaki dan vlakom ili autobusom – istaknuo je Lacković.
Sezona suspenzije
Iz Varaždina nije otišao u PPD Zagreb, već u Metković.
– Privuklo me što su Metkovci igrali Ligu prvaka jer je Zagreb bio kažnjen, a imali su strašnu momčad. Bez obzira na to što nisam odigrao nijednu službenu utakmicu za njih, u mojoj biografiji uvijek će ostati zapisano da sam jednu sezonu bio član Metkovića. Meni su samo ti treninzi bili veliko iskustvo. Na jednoj strani u vanjskoj liniji igrali smo Balić, Vukas i ja, a na drugoj Dominiković, Goluža i Metličić. Ivica Obrvan bio je trener – prisjetio se Lacković.
Zagreb se žalio na taj prijelaz, imali ste zabranu nastupa za Metković, no nastup se ipak dogodio na jednoj bezazlenoj prijateljskoj utakmici.
– Jooj, ne bih o tome. To mi je bolna rana – naglasio je.
Zbog te pogreške morao je u Zagreb gdje je proveo dvije sezone, a onda odlazi u Njemačku 2004. godine. Prvo je četiri godine igrao za Flensburg, potom šest godina za Hamburg. Nakon kratkog odlaska u Vardar, opet se vraća u Njemačku (Kiel, Hamburg) gdje je sada i završio karijeru.
– Posljednju utakmicu odigrao sam sredinom veljače. Igrao sam samo u obrani, a da sam znao da će mi to biti posljednja utakmica, vjerojatno bih postigao barem jedan pogodak.
Pamtite li prvu utakmicu?
– Da, s Varteksom smo gostovali u Splitu protiv Brodomerkura za koji su tada igrali Balić i Metličić. Postigao sam devet pogodaka – kaže Lacković.
U hrvatsku reprezentaciju prvi ga je zvao Josip Milković. Bio je na pripremama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 2001. godine.
- Konkurencija na lijevom vanjskom bila je jaka, a ja sam bio klinac. Tko zna bih li uopće otišao u Portugal 2003. da se Zvonimir Bilić nije ozlijedio. U cijeloj mojoj karijeri najsretnije trenutke pamtit ću iz reprezentacije – prije svega svjetsko i olimpijsko zlato. Drage su mi i bronce iz 2012. s EP-a i Igara u Londonu.
Drage su mi jer su svi mislili da više nismo tako jaki. Možda smo te godine igrali i najbolji rukomet, ali jednostavno nismo imali sreće u polufinalnim susretima. Najveće razočaranje bio mi je poraz u finalu Svjetskog prvenstva 2009. godine u zagrebačkoj Areni – rekao je “Vužgi ga Blaž” kako su ga novinari iz milja prozvali nakon svjetskog zlata u Portugalu.
Korona uzela veliki oproštaj
Kakvi su daljnji planovi?
– Evo, baš smo jučer imali snimanje u dvorani Hamburga. Bit će priča o meni, ali i klubu, a sve će to gledatelji moći vidjeti na YouTube kanalu u ponedjeljak u 15 sati. Tom prigodom bit će prikazana i čuvena utakmica Hamburg – Gummersbach iz 2011. godine. Da su mogli gledatelji u dvoranu, vjerojatno bih odigrao oproštajnu utakmicu. Ovako, ništa od toga.
U Njemačkoj ću kao pomoćni trener Hamburga ostati još sezonu ili dvije, a onda se vraćam doma, u Hrvatsku. Sad, kad se vratim, hoću li raditi kao trener ili menadžer, još ću vidjeti. Supruga Nikolina bit će na relaciji Zagreb – Hamburg jer će se morati brinuti o Muzeju iluzija koji smo otvorili prije nekoliko godina – rekao je Lacković.
Imate li nasljednika?
– Da, sin Luka trenira rukomet. Ima deset godina, nosi tenisicu broj 42 i već sada govori kako će biti bolji od mene. Kći Ika ima šest godina i nju više zanima muzika i ples – zaključio je Blaženko Lacković.
