Prošle su 23 godine od utakmice s Partizanom. Nitko mi to ne može oduzeti. Igrao sam 29 minuta, ali tih 29 minuta za mene je bilo kao 29 stoljeća. Bila je to utakmica za pamćenje. Nikad više nakon toga nije bilo takvog ozračja, takvog naboja. Pobijediti 5:0 u utakmici protiv Partizana događaj je koji ću zauvijek pamtiti – govori nam Zoran Brlenić (53), prisjećajući se legendarne utakmice s kraja srpnja 1997. u Maksimiru.
Brlenić je ušao u 71. minuti, zamijenivši Edina Mujčina, i dao obol pobjedi tadašnje Croatije protiv beogradskog kluba. U Zagreb je, kaže, došao na poziv sportskog direktora Ivana Bedija i trenera Marijana Vlaka. Tada je bio u punoj snazi, na vrhuncu.
Teško pored Mujčina
Legendarni igrač Varteksa u plavi je klub stigao u ljeto 1997. U kratkoj klupskoj povjesnici piše da se nije uspio izboriti za mjesto u sredini terena kraj Edina Mujčina i ostalih, pa je odigrao samo sedam službenih utakmica u modrom dresu.
– Ma nije tu bio samo Mujčin... – nasmijao se Brlenić i dodao:
– Uz Mujčina tu je bio i Prosinečki! A o Robiju, morate priznati, nemamo što govoriti. Imao sam malo i nesreće. Igrao sam na svojoj poziciji prije Mujčina, no kad smo bili u Švicarskoj na pripremama, ozlijedio sam prst. Pukao je. Nisam 25 dana mogao kopačku obuti. No, nije mi to krivo, nema tu ljutnje. S Mujčinom sam dan-danas veliki prijatelj, a s njegovim sam bratom igrao u Slaven Belupu. To je profesionalizam. Kad jednome smrkne, drugome svane, to je tako u sportu – kaže Brlenić još jednom se prisjetivši tada silne maksimirske momčadi.
– Dinamo je imao privilegij da je imamo dvije momčadi koje su mogle igrati prvu ligu. Pa Vlado Petrović je bio rezerva! Da idem dalje? Tu je bio jedan Kruno Jurčić, reprezentativac... Svi vrhunski igrači – ponosan je Brlenić koji je u karijeri promijenio više klubova i proživljavao teške osobne drame. Živi zid ga je spašavao od deložacije.
Rodom je iz Gornjeg Kneginca pokraj Varaždina. Nogomet je zavolio kao dječak. U vrijeme njegova djetinjstva bili su popularni subotnji nogometni turniri po selima, koje su obilazili Varteksovi skauti, tražeći perspektivne igrače. Jednome od njih za oko je zapeo i desetogodišnji Zoran.
– Kad imaš deset godina, još je prerano donositi sudove, ali nešto je vidio u meni. Ti turniri odigravali su se svake subote, i na njih su škole slale svoje ekipe. Trebalo bi ih i danas organizirati jer je ovo područje vrhunski bazen za talente. Došao sam u Varaždin s deset godina, u pionire, pa ubrzo prešao u juniore. Kako to već ide, uslijedila je prva momčad, međurepublička liga... Početkom 90-ih sam s prijateljem Kocijanom otišao u austrijski Styer, gdje je Otto Barić bio trener. Prvo je otišao Kocijan, a za šest mjeseci i ja za njim. No, vratio sam se brzo natrag u Varteks. Godinu dana sam bio tu i prešao u NK Zagreb, u Prvu ligu. Zagreb je tada imao fenomenalnu ekipu sa Žitnjakom, Bićanićem, braćom Biškup... Igrali smo, na primjer, prijateljsku utakmicu protiv Olympiquea iz Marseillesa koji je te godine bio prvak Europe s Bokšićem. Josip Skoblar bio je trener i dobili smo ih 2:0 u Kranjčevićevoj. Jest to bila prijateljska utakmica, ali pobijediti prvaka Europe nije mala stvar, kaj ne? – kaže Zoran Brlenić, jedan od nezaboravnih igrača iz povijesti Prve HNL.
Nakon Zagreba vratio se opet u Varaždin, u Varteks, u vrijeme kad se borio za naslov prvaka države 1996./1997. Poslije je otišao u Dinamo, iz Dinama u Slaven Belupo na dvije godine, pa u Čakovec na godinu dana...
Banka pokrenula ovrhu
Igračku je karijeru u prvoligaškim klubovima završio u slovenskoj ligi, u Rudaru iz Velenja.
– Nakon toga sam još malo igrao, ali više onako rekreativno – napominje Zoran Brlenić.
On i supruga proživljavali su teško razdoblje 2014. godine, kad im je prijetila deložacija u kući u Gornjem Knegincu, u koju je stigla i interventna policija. Ovrhu je pokrenula Banka Kovanica u kojoj je Brlenić 2004. podigao 360.000 kuna kredita za trgovinu mješovitom robom, s hipotekom na kuću. Ostao je bez trenerskog posla u omladinskoj školi NK Varteksa i prestao plaćati rate, a supruga je oboljela od raka.
Ovršiteljima koji su nahrupili u kuću rekao je nek’ se malo strpe jer će otići raditi u Katar, kod trenera Luke Bonačića. Iz Centra za socijalnu skrb dobio je obavijest da mu prijeti oduzimanje djece. Otišao je raditi u Njemačku.
Trenutačno je u Hrvatskoj. Dobio unuka i uživa u igri s njim. Bio je jedno vrijeme radio u Irskoj, a sad čeka poziv u Austriju. Ima položenu licencu za trenera. Nerado se prisjeća otkaza u Varteksu i devet mjeseci rada bez plaće. Smatra da je Varteks trebao ostati u prvoj ligi i da je trebalo naći novac za opstanak i vraćanje dugova.
– No, takvi su tada bili ljudi u klubu. Nisam im bio podoban.
Drago mu je što Varaždin ponovno ima prvoligaša.
– Varaždin i županija to zaslužuju. No, u moje je vrijeme bilo 80 posto domaćih igrača, a 20 posto iz drugih krajeva. Nisam protiv vanjskih igrača, ali oni moraju donijeti kvalitetu više. Omladinska škola mora biti temelj. Varteksova škola nekad je bila najbolja u Hrvatskoj.
Brlenićev bivši suigrač Samir Toplak je domaći dečko koji je sad kao trener donio prevagu i osigurao Varaždinu ostanak u prvoj ligi
– Zato što je znao kako se ovdje diše. Ne podcjenjujem današnje dečke iz omladinske škole, štoviše. U moje vrijeme u omladinskoj školi bili su, na primjer, Mujanović, Maretić, Paska koji s Bednjom radi veliki posao. Varaždin se, što se igračkog kadra tiče, ali i stručnog dijela, mora temeljiti na domaćim snagama, plus pojačanja. Jamčim da bi tada svake godine Varaždin mogao igrati u Europi – zaključuje Zoran Brlenić.
To je "legenda".