Aleksandar Đurić, rodom iz Doboja, zaboravljeni je nogometaš s ovih prostora. U 496 odigranih utakmica zabio je 303 gola, a na ovim prostorima nije ni približna zvijezda kao u Singapuru u kojemu i danas živi. Igrao je i za reprezentaciju Singapura i u 53 nastupa zabio je 24 gola. Karijeru je završio 2014. kao igrač Tampines Roversa. Sport ga je spasio od oca alkoholičara koji s njim zbog jedne odluke nije razgovarao do kraja života.
O svom neobičnom životu napisao je knjigu, a o njemu je i FourFourTwo snimio dokumentarac. Ipak, osim nogometnoga, imao je Đurić i ratni put na ovim prostorima. Sudjelovao je u napadu na Vukovar.
Baš te 1991. mobilizirali su ga, a svega se prisjetio u jednom intervjuu koji prenosi Blic.
"Bio sam zapovjednik specijalne jedinice u Doboju, a zatim sam zaglavio u Vukovaru. Nisam tada vidio Šljivančanina, znam da je bio i on tamo. Krajem ’91. doveo sam svoje specijalce u Vukovar. Bio sam sportaš, naredba mi je bila održavati red. Nisam se bojao smrti, ali došao sam s otvorenim očima. Imao sam mlade vojnike oko mene, shvatio sam da nije to rat koji ja mislim da bi trebalo biti. No, kada sam vidio sav taj nered i paravojne formacije u selima oko Vukovara, za mene je to bilo nenormalno."
Ubrzo je završio i u zatvoru.
"Jedne večeri sam kao zapovjednik jedinice pozvan na sastanak, trebalo je odraditi neku akciju. Te osobe su bile sve sami pijanci, nenormalne gluposti su pričali. Nisam volio ljude koji su agresivni, bahati, koji vjeruju da su nedodirljivi. Ustao sam sa stolice i rekao da neću dozvoliti svojim vojnicima da ubijaju civile ili da pljačkaju. Da ću zatvarati sve koje vidim da to rade, pucat ću na vojnike koji prave nered. Nije se tim glavonjama to svidjelo, dok sam došao do zapovjedništva, bio sam uhićen. Uzeli su mi činove i strpali me u zatvor. Poslije su odlučili da idem u Doboj. Kad sam stigao, tata je rekao: 'Sine, vrijeme je da ideš odavde.'"
Pobjegao je u Mađarsku gdje je počeo trenirati nogomet, a od reprezentacije BiH dobio je poziv 1992. da sudjeluje na Olimpijskim igrama, no ni sam nije znao što odlučiti na prvu, a kada je odabrao BiH, izgubio je oca.
"Bila je to borba sa samim sobom. Ja sam Srbin, znao sam da mi je rođeni brat u srpskoj vojsci i da mi je otac na nekim borbenim linijama. Bilo je razmišljanje trebam li ići jer sam znao da idem protiv svih u Bosni. Da neću biti dobar sa svim Srbima, a ni u drugom dijelu Bosne. Na kraju, najbolje prijatelje imao sam u Bosni, a kao braća su mi bili i muslimani i Hrvati. Otac do kraja života nije razgovarao sa mnom. Živio sam 2000. u Singapuru i brat mi je javio da je otac dobio rak i da me želi vidjeti. Jetra mu je bila gotova od alkohola. Nakon devet godina vratio sam se u Bosnu. Došao sam navečer, s ocem sam pričao dva sata, nisam ni spavao. Ujutro mu je pozlilo i liječnik je rekao da je bolje da umre kod kuće, a ne u bolnici."
Majka mu je poginula u ratnim godinama.
"Majka je poginula 1993. u Bosni. To je oca najviše pogodilo, a na kraju sam ja ispao krivac za sve. Rekao je tata bratu da sam "ukopao majku jer sam se natjecao pod bosanskom zastavom". I danas razmišljam o tome. Majku je ubila granata i to kada je stupilo neko primirje u Doboju. Nisam ni znao da je poginula, pokopali su je nakon nekoliko dana", ispričao je srpski nogometaš.
Opet isto pitanje. Ko nas bre zavadi.