O utakmici polufinala Kupa Hrvatske između Slaven Belupa i Hajduka se intenzivno priča i nakon što je susret zaključen. Ključni trenutak utakmice dogodio se početkom drugog dijela, kad je Hajdukov ofenzivac Rokas Pukštas pucao prema golu u šesnaestercu Slaven Belupa i pogodio Nikolu Jambora u leđa, a potom i u desnu ruku koja mu je bila iza tijela i koja je išla prema podu.
Iako prvotno nije dosudio kazneni udarac, sudac Patrik Kolarić je nakon poziva VAR suca Igora Pajača te nakon nekoliko puta pregledane snimke odlučio pokazati na bijelu točku.
Marko Livaja je s 11 metara zabio jedini gol na susretu, Hajduk je prošao u finale Kupa, no hrvatska sportska javnost je poprilično podijeljena oko odluke. Prema anketama sa šest različitih portala, 20 tisuća ljudi misli da je kazneni udarac ispravno dosuđen, a isto toliko ljudi misli da kaznenog udarca nije trebalo biti.
Stoga je bilo prijekopotrebno nazvati nekog s iskustvom za stručno i neutralno mišljenje, a to mišljenje nam je dao bivši hrvatski sudac i kontrolor koji je aktivno u suđenju bio više od 40 godina, Branko Stipković.
- Za mene je to svakako dvojbena situacija. Po nekadašnjim pravilima je kod kaznenih udaraca bila bitna samo namjera, ali Fifa je to posljednjih godina strašno zakomplicirala s dodatnim korektivnim pravilima kao što su volumen tijela ili položaj ruke iznad i ispod ramena. Sa svim tim novim pravilima za sve manje situacija možemo donijeti jedan točan sud, i to je problem.
Po dva pravila koja jasno stoje u Pravilima nogometne igre, elemenata za kazneni udarac, ističe Stipković, nema.
- Pravilo kaže da igranje rukom ne može biti kažnjivo ako se lopta iz neposredno blizine u tu ruku odbije ili od njegovog tijela ili od tijela nekog drugog igrača. To pravilo stoji jer ne može taj igrač u tim situacijama svoju ruku odrezati. Isto tako, igranje rukom po pravilima ne može biti kažnjivo ako ta ruka ide prema tlu kako bi bila oslonac, ako si čovjek instinktivno tim dočekivanjem na ruku želi spriječiti, naprimjer, lom kralježnice. Po toj logici kaznenog udarca nema.
No, Stipković je dao i drugu stranu priče.
- Iako za mene osobno to nije kazneni udarac, ne mogu biti nepošten i reći da tu nema elemenata. Teoretski gledano, igrač Slavena je mogao ranije misliti da će širenjem svoje ruke povećati svoj obujam tijela i ispriječiti put lopti, što također po pravilima daje elemente za kazneni udarac. Ljudi trebaju shvatiti da kad pravila nisu najjasnija, i kad smo u situaciji 'može ovako, a može i onako', što ova situacija definitivno je, onda se odluka prepušta sučevom sudu i dojmu, i treba ga pustiti da odluči. VAR sudac je procijenio da je ta ruka predaleko od tijela, i ona je dosta daleko. Obrambeni igrač je znao da je napadač Hajduka pri udarcu, možda je on malo i namjerno izdužio tu ruku, taj dio nećemo nikada znati. Ponavljam, kakvo god moje osobno mišljenje bilo, ne mogu reći da ne postoje elementi za kazneni udarac.
Vrlo važna perspektiva, o kojoj se u hrvatskom javnom prostoru zapravo rijetko kad priča, je ona usporene snimke kod VAR provjera.
- Kod VAR provjera postoji jedna velika zamka. Što sudac više gleda snimku, prekršaj mu je uvjerljiviji. Snimke su najčešće usporene i one daju iskrivljenu percepciju o situaciji, jer brzina u kojoj se nešto dogodilo je jako važna. Uvijek će na usporenoj snimci izgledati kao da je branič imao više vremena za reagirati, a u stvarnoj situaciji možda nije imao ni stotinku za reakciju.
Za kraj, Stipković je podcrtao da je zapravo nejasnoća pravila glavni krivac da u ovoj situaciji ne postoji jedna točna i ispravna odluka.
- Ovo nije alibi stav, nego jednostavno je situacija izrazito delikatna, a kombinacija svih Fifinih pravila ne daje nam jedan točan sud za ovu situaciju, to je činjenica. S jedne strane u potpunosti razumijem suca, a s druge strane, taj dodir lopte od leđa me navodi na drugu odluku.
Nitko ovakav penal ne može opravdati koliko god to pokušali. Pa i da pravila nisu jasna, kako to da su uvijek tumače u korist Hajduka?