U trećoj epizodi emisije Večernji pressing Igor Štimac je u studio Večernjeg lista doveo još jednu nogometnu legendu, vatrenog Alena Bokšića.
Nekadašnji suigrači razgovarali su o Ćiri, hrvatskoj reprezentaciji, Hajduku, stanju u našem nogometu, karijeri velikog napadača i brojnim drugim temama, a razgovor su počeli Bokšićevim golom kojim je odveo Hrvatsku na SP 1998.
- Smeta mi kad netko nakon 20 godina stalno spominje nekakav gol u dodatnim kvalifikacijama. I drugi igrači su zabijali, Šuker je bio najbolji strijelac... Bilo je tu puno golova, zabijenih i primljenih tako da svi imamo svoje zasluge. Nitko više, nitko manje - rekao je Bokšić.
Na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj nije igrao zbog ozljede.
- Čudno i glupo je ne sudjelovati u nečemu za što živiš i što radiš. Dogodila se ta ozljeda koljena zbog koje nisam mogao nastupiti, ali me obilježila jer sam s tim imao problema do kraja karijere. Mislim da sam pravi nogomet prestao igrao 1998. jer je sve nakon toga bilo poluigranje i mučenje. To su bile moje najbolje godine, tek sam tada trebao odigrati par godina na vrhunskom nivou.
Kako je proživio polufinale s Francuzima?
- Nije mi bilo kao vama koji ste bili na terenu i doživjeli te emocije. Bio sam u šoku, nisam znao što se događa. Nije mi bilo jasno kako je Thuram zabio ta dva gola. Vjerojatno je tako trebalo biti, takva je naša sudbina. No, mislim da ste vi bili tužniji nego ja jer ste bili na terenu.
Je li vjerovao da će postati veliki igrač?
- Do 16. - 17. godine nisam ni vjerovao da ću igrati nogomet. U mlađim kategorijama uvijek je nekoliko igrača bilo boljih od mene, a Marin Lalić tada je bio najbolji na svijetu, kao danas Messi. Ja sam uvijek bio četvrti, peti sve do svoje 17. godine kada se igrao turnir u Splitu. Ime mu nije popularno - Prvi splitski partizanski odred. I u tih 10-ak dana sam napravio iskorak koji je i za mene bio začuđujući. I tu sam shvatio da ću igrati nogomet, nakon toga sam popustio u školu.
U Hajduku je rano debitirao.
- Debitirao sam u Zenici protiv Čelika. To je bilo čuveno kolo koje je poništeno zbog namještaljki. I to je obilježilo moj debi - rekao je Boškić pa se prisjetio igračkih dana sa Štimcem:
- Bili smo nestašni, malo smo više izlazili i nismo bili profesionalci... Tebe je Hajduk u to vrijeme odvojio od mene da bi nas obojicu spasio. I zbog toga nam je Hajduk i otac i majka.
Nakon toga je prešao u Marseille.
- Ja sam tada trebao prijeći u Dinamo koji je tu sezonu završio drugi iza prvaka Europe Crvene zvezde. Hrvatska je htjela napraviti klub koji će se nositi s prvakom Europe. Na kraju od toga nije bilo ništa jer se donijela odluka da se ne igra jugoslavenska liga. U međuvremenu je Tomislav Ivić postao trener Marseillea. Hajduk je tada, kao i obično, imao financijskih problema i netko je morao biti prodan. I otišao iako mi to nije ni odgovaralo. Imao sam 21 godinu i po tadašnjim zakonima si na godinu dana suspendiran. Otišao sam i godinu dana nisam igrao, samo sam trenirao - rekao je Bokšić.
- Imao sam jako puno sreće. Upao sam u momčad koja je bila fantastična. Imali smo predsjednika koji je bio najbolji na svijetu. Kupi ti utakmicu, da ti premiju... - našalio se Bokšić i dodao:
- Imao sam sreću da pored mene igra Rudi Völler koji je bio jedan od najboljih napadača na svijetu, ali je tada već bio u godinama. Više mu nije bilo ni stalo i dao mi je da zabijem koji gol više. Tako da se u životu puno stvari dogoditi spletom okolnosti. Danas u nogometu svi se bave analizama i taktikama, ali nitko ne spominje sreću. Treba znati dati gol kao što ga je zabio Benzema u finalu Lige prvaka.
>> Pogledajte Večernji pressing sa Zoranom Mamićem
Kamo ide suvremeni nogomet?
- Mislim da to može ići u smjeru da postane svjetska Liga prvaka, a ne europska Liga prvaka. Mislim da sve to ide u tom pravcu. Ne znam koliko je nekome zanimljivo gledati utakmicu Slovan Bratislava - Barcelona, osim navijačima Slovana. Smiješno mi je kad se govori o regionalnoj ligi, a to već imamo. Zove se Europska liga.
Hrvatski nogomet ima puno problema.
- Moramo biti bolji u smislu infrastrukture i ulaganja u nogomet. Kad sam došao u Marseille skidali smo se u kontejnerima kakvi se nalazi na gradilištu, a u Hajduku smo imali dvoranu s umjetnom travom. A danas kad dođem u njihov kamp izgleda kao svemirski brod, a kod nas je ostalo isto. Možda se i pogoršalo. Ako želimo pratiti taj korak, treba se ulagati i raditi.
U udarim momčadima Hajduka, Dinama i Rijeke samo su po tri Hrvata, devetorica od 33 ukupno.
- Hrvatska reprezentacija je fenomen i to traje već 20 godina. Ni jedna momčad ne može biti sigurna da će nas svladati. Nisam zabrinut što se tiče talenata, ali sam zabrinut zbog velikog broja stranaca u našim klubovima. Bojim se da u našim klubovima stranici ne donose kvalitetu. To je politika koju vode klubovi, ali mislim da nije najpametnija.
Bokšić je bio pomoćnik Štimcu na klupi hrvatske reprezentacije.
- Isti su nositelji igre, samo što su se u međuvremenu isprofilirali. Modrić je možda najbolji veznjak na svijetu, Mandžo već dugo igra na visokom nivou. Rakitić me iznenadio jer nisam vjerovao da može igrati na ovoj razini. Imamo kvalitetu i iskustvo, ali vidjet ćemo hoće li to biti dovoljno za rezultat. Od Portugala na Euru smo ispali jer smo im poklonili gol. To se natjecateljskoj ekipi ne bi smjelo dogoditi. Očekujem da napravimo iskorak u natjecateljskom smislu, nije upitno da imamo kvalitetu.
Štimac smatra da u hrvatskoj reprezentaciji nedostaje karizme i karaktera.
- Finale Lige prvaka je odlučeno kad je ozlijeđen Salah. Ali, treba znati napraviti ono što je učinio Sergio Ramos. Napravio je prekršaj koji nije za žuti karton, a riješio je utakmicu. Bez takvih igrača nema pobjede. Sve momčadi koje imaju takve tipove na terenu idu dalje. Imamo li mi takvoga? Nisam ga prepoznao. Imamo super igrače, ali ni u jednom kontekstu nisam to vidio. Čak ni da je netko slabiji igrači, ali da vuče svoje suigrače naprijed.
Radio je s Ćirom Blaževićem i pokojnim Tomislavom Ivićem.
- Oni su za mene bili bogovi. Glupo je sada pričati tko je bolji od njih. Možda je veći uspjeh s onim Dinamom osvojiti prvenstvo Jugoslavije nego s Barcelonom biti prvak Europe. Ivić je pričao samo o nogometu.
Prati li HNL?
- Slabo, gotovo nikako. Ne znam zašto. Gledam nogomet i nastojim gledati nešto što se može gledati. Pratio sam finale Kupa i tu ima previše stvari koje me smetaju da bih to gledao. Godinama je sve isto. Mi navijači Hajduka se uvijek bunimo, kriv nam sudac, krivo nam ovo... Malo mi je to dosadilo. Dosadilo mi je da mi "oko sokolovo" objašnjava što je penal i što nije. I da mi dvije iste situacije objašnjava na različite načine. Malo mi je to glupo.
>> Pogledajte Večernji pressing s Ćirom Blaževićem
Jedno je vrijeme bio dopredsjednik Hajduka zadužen za struku.
- Hajduk je u to vrijeme doveo osam ili devet igrača i ja sam bio protiv svih. I nakon 10-15 dana sam tražio od predsjednika da odem jer nije bilo potrebe ni za mnom ni strukom. On me zamolio ostanem jer ćemo svi ići u 11. mjesecu i žao mi je da sam ga poslušao jer sam trebao otići odmah. Doveli su devet igrača i bio sam protiv svih devet. Zašto ste me onda doveli, što da radim?
Može li Hajduk ovako dalje?
- Na ovakav način ne može. Hajduk je narodni klub i to je super ideja i lijepo zvuči. Kaže se da je to princip po kojem funkcioniraju Real ili Barcelona, a to uopće nije istina. Nikad nisam čuo da se predsjednik bira natječajem kao u Hajduku. Valjda bi te netko trebao zvati. Ideja je dobra, ali neodrživa.
Što ako se dogodi otkaz Daliću?
- To je vrlo moguće. Pogledaš li kontinuitet smjenjivanja izbornika - tri puta zaredom se događa isto. Odrade se kvalifikacije i pred zadnju utakmicu se smijeni izbornik. Dođe novi, odradi veliko natjecanje... To se dogodilo tebi, dogodilo se Niki Kovaču, dogodio se Čačiću...
Kako je doživio odlazak sa Štimcem s klupe reprezentacije?
- Kao oslobođenje. Bilo mi je žao zbog nas i zbog tebe jer si bio glavni. No, doživio sam to kao oslobođenje. Napokon, prestali su komentari i pametovanja. Nije mi tako teško palo. Bilo je lijepo, ali sam se osjećao kad da sam izašao iz zatvora. Sjećam se kad smo igrali na Maksimiru, izlazimo na zagrijavanje, a stadion je poluprazan. Izašao sam s igračima, a meni jedan majmun, ničim izazvan, pet puta psuje majku. Meni to nije potrebno i neću biti dio toga. Tada sam shvatio da u ljudima postoji neka vrsta ludila. Sjećam se utakmice u Rijeci, Vida je igrao desnog beka. I tamo je bila skupina momaka koji ga 45 minuta nisu prestali vrijeđati. Tada je izdržao fantastično, nisam siguran da bi tako i danas bilo. Danas se ne bih iznenadio da kaže 'idem ja kući, vi igrajte'. Igrači dolaze iz super klubova i uvjeta. Dolaze zašto što to vole, a svatko ih ima pravo pljunuti. Divim se igračima što imaju još uvijek toliko želje da igraju. Pjaca se na jednoj takvoj utakmici i ozlijedio. Mislim da ljudi premalo cijene što ti momci rade za naš nogomet. Ni Modriću ne treba ono što prolazi zadnjih godinu dana. Ne treba ni njemu ni nama i nije lijepo. Ima puno ljubomore, puno zla... Ti igrači nisu ništa krivi za stanje u državi i nogometu.
Bokšić kaže da nije gledao utakmicu s Brazilom, ali neke stvari mu se ne sviđaju.
- Ne možeš ići na Svjetsko prvenstvo da ti Vida igra lijevog beka. Sjećam se kad sam igrao u Laziju, jedan mladi momak, zove se Nesta, počinjao je kao lijevi bek. Ja sam igrao ispred njega i šest utakmica nisam mogao dobiti loptu. Nije to bila njegova pozicija, nije se snalazio na toj poziciji. Poslije je postao najbolji na svijetu, godinama je bio najbolji centarhalf. Ako idemo na Svjetsko prvenstvo, mislim da je bez veze ići s idejom da Vida igra lijevog beka jer ni on time nije zadovoljan. Treba paziti na te detalje jer se tako stvara atmosfera u momčadi.
Što se dogodilo s talijanskom ligom koja je u Bokšićevo vrijeme bila najbolja na svijetu?
- Zanemarili su stvari koje zanemarujemo i mi, a to su omladinski pogon i preveliki broj stranaca. Dosta talijanskih klubova ima iste uvjete treninge kakve je imalo i prije. Jedino je Juventus napravio iskorak i više ne spada u kategoriju talijanskih klubova. Parma je prije propadanja imala 96 profesionalnih nogometaša. I zašto je klub propao? Zato što nema ničega osim kupovine. Tu nema politike ni strategije. I došlo se do toga da ni jedan ozbiljan igrač neće doći u Italiju. Neshvatljivo mi je da klubovi kao Milan ili Inter ne igraju Europsku ligu.
Bokšiću se sviđa filozofija njemačkih klubova.
- Nijemci idu korak naprijed i stvaraju kontratendenciju. Probali su oni sve, ali ono je lažni put. Pravi je put vratiti se osnovama jer se bez toga ne može. Manchester City ne može napraviti klub u četiri, pet godina, a imaju igrače. Čak su i malo osvojili s obzirom na ulaganja. Mi ne možemo ni ići tim putem - rekao je Bokšić i dodao:
- Nismo mi poznati po Glembajevima iako im svaka čast.
Zatim je usporedio nogomet nekad i sada.
- Kad sam bio dijete živio sam u Makarskoj i igrao u Zmaju. Kad me zvao Hajduk, nije se ni razmišljalo hoću li ići. A išao sam jer mi je bilo bolje nego kod kuće. A danas nisam siguran kad igrač dođe u Hajduk je li mu bolje. Imao sam uvjete za normalan trening, urednu ishranu... Išao sam u nešto bolje, a danas nisam siguran da je tako. Ne znam što je bolje, ali mi se sviđa ono što je bilo prije. Nije lako biti profesionalni nogometaš. Nekad se nije diskutiralo o dužini ugovora, a kamoli o lovi. Svi su bili isti, potpišeš ga izvan prijelaznog roka pa se automatski produžuje još godinu dana plus ideš u vojsku godinu dana. A sjećam se da sam od novca mogao kupiti vespu.
Davor Šuker?
- Subjektivan sam kad je Davor u pitanju, ja njega volim. Ne zanima me je li dobar ili loš predsjednik HNS-a. Vidim ga kao nogometaša, kao boga, i tu sliku želim imati ispred sebe. A je li mogao napraviti više ili manje, mislim da to čak ne ovisi puno o njemu nego o politici, općem stanju u društvu, djelatnicima u klubovima...
Nisam gledao /slušao emisiju, ali iz teksta se može vidjeti da se radi o ozbiljnom i realnom čovjeku, kojega baš i nije briga što će drugi reći o njegovom mišljenju. Ne kupuje simpatije papagajskim ponavljanje m istrošenih fraza o vječnim krivicama drugih. Vrlo je pristojno sve rekao o klaunu 'oko sokolovo'. Naravno da se ovaj razgovor neće svidjeti desperadosima oko Hajduka kojima je najvažnija stvar na svijetu održavati mit o svojoj vlastitoj važnosti.