Dinamu se doista nema što prigovoriti. Dinamo je protiv sebe sinoć imao momčad tešku čak 441 milijun eura (po Transfermarktu), u kojoj su nastupili kapetani Engleske (Kane), Francuske (Lloris), Južne Koreje (Son) i Bjelokosne Obale (Aurier) i na čijoj je klupi sjedio dvostruki europski prvak Mourinho. Tu se nema što više dodati; Dinamo je u ovom trenutku daleko ispod razine Spursa, pa makar oni bili i tek sedmoplasirana momčad u Engleskoj. To je naša brutalna, okrutna stvarnost.
Bio je to na djelu, seizmološkom terminologijom, prevelik, nepremostiv rasjed između dviju klasa europskog nogometa: moćne nogometne elite kojoj pripada Tottenham i Dinamove tek iskričave osrednjosti. U tom klasnom sukobu, osrednji doista u rijetkim slučajevima iznenadi. Kao što je Dinamo učinio 1999. u Manchesteru, pa se taj pothvat prepričava desetljećima kao nešto nadnaravno.
Razliku u klasi Spursa i plavih najbolje je oslikao duel Lamele i Majera kod pogotka u prvom poluvremenu. Argentinac je lakonogu plavu desetku u duelu otpuhnuo kao perut s ovratnika i pripremio gol Kaneu.
Pa ipak, Dinamo se u Londonu nije osramotio. On je u okviru svojih mogućnost parirao Tottenhamu, a najveći kiks dogodio se onome od koga bi se to najmanje očekivalo, iskusnome Theophileu. Na žalost, u igri prema naprijed Dinamo nije postojao i, lišen svake izravnosti i inventivnosti, nije iskreirao niti jednu ozbiljnu prijetnju.
Ovo je bilo deveto Dinamovo gostovanje u Engleskoj, u zemlji u kojoj nikada nije pobijedio. Dapače, ima samo dva remija (Manchester United, Leeds) i sedam poraza, postigao je samo tri pogotka, a primio čak 17. Dinamovi heroji u Engleskoj nekada su bili vratari Škorić (1967.) i Ladić (1999.), sačuvavši svoje mreže u Leedsu, odnosno u Manchesteru, šokiravši nogometnu Europu. Na žalost, klasne razlike u europskom nogometu u međuvremenu su drastično produbljene, i autsajderskih herojstava našega kluba protiv Engleza još ćemo se načekati.
Daso uživa, došao na svoje!!