Hrvatska je odmah na svom prvom svjetskom prvenstvu, 1995. godine igrala u finalu. Došli smo na island kao jedni od pritajenih favorita s obzirom na to da smo godinu ranije osvojili broncu na europskom prvenstvu. U finalu smo igrali protiv Francuske i na kraju izgubili s četiri pogotka razlike (19:23). Za Hrvatsku su tada igrali Valter Matošević (danas u stručnom stožeru hrvatske reprezentacije), Vlado Šola (trener Dubrave), Zvonimir Bilić (donedavno trener Dugog Sela), Irfan Smajlagić (trener), Patrik Ćavar (nije u rukometu), Tomislav Farkaš (rukometni menadžer), Boris Jarak (nije u rukometu) Slavko Goluža (trener Varaždina), Goran Perkovac (trener), Iztok Puc (preminuo), Bruno Gudelj (trener), Zlatko Saračević (preminuo), Božidar Jović ( menadžer u RK Zagreb), Alvaro Načinović (nije u rukometu) i Mirza Šarić (nije u rukometu). Izbornik je bio Zdravko Zovko. Na drugoj strani jaka Francuska, predvođena Gaudinom, Volleom, Kervadecom, Cazalom, Richardsonom, Anquetilom i Stoecklinom.
Za najboljeg pojedinca finalne utakmice proglašen je Valter Matošević koji je imao 20 obrana. Irfan Smajlagić bio je izabran u najbolju sedmorku SP-a. Tada su na tribinama između ostalih bili Nikica Valentić, u to vrijeme predsjednik hrvatske vlade, Antun Vrdoljak, u to vrijeme predsjednik HOO-a, te Mirko Novosel u to vrijeme pomoćnik ministra za kulturu i sport.
- Jednostavno nismo mogli kvalitetno odigrati protiv sjajne francuske obrane 5-1 s Richardsonom kao prednjim. Prvih deset minuta ta obrana nas je doslovce uništila. Pokušao sam raznim izmjenama razbiti ritam Francuza, no ništa nam nije polazilo za rukom – rekao je tada Zdravko Zovko, izbornik Hrvatske.
Zanimljivo je da su se Francuzi za finale pripremali u Caffe Rejkjaviku gdje su viđeni do ranih jutarnjih sati. Očigledno im piće i ples nisu naštetili...
Na drugo svjetsko finale čekali smo osam godina. No, ovoga puta smo u Portugal otišli kao totalni autsajderi, kao posljednjeplasirana momčad s prethodnog europskog prvenstva. Izbornik je postao Lino Červar. Malo po malo stigli smo do velikog finala u kojem smo nadigrali Njemačku. Za Hrvatsku su igrali: Mario Kelentrić (danas trener vratara u Gummersbachu), Nikša Kaleb (nije u rukometu), Renato Sulić (nije u rukometu), Ivano Balić (trener), Božidar Jović (menadžer Zagreba), Blaženko Lacković (pomoćni trener HSV-a), Vedran Zrnić (nije u rukometu), Igor Vori (trener Sesveta), Davor Dominiković (trener u Njemačkoj), Denis Špoljarić (trener u reprezentaciji Hrvatske), Mirza Džomba (nije u rukometu), Petar Metličić (trener), Vlado Šola, Tonči Valčić (trener), Slavko Goluža i Valter Matošević.
- Dati Nijemcima 20 pogodaka u samo jednom poluvremenu, pokazuje koliko smo jaki. Asu nastavku smo pokazali da znamo sačuvati prednost. Nijemcima nije pomogla ni naklonost danskih sudaca u samoj završnici. Vidjeli ste kako je publika u dvorani to osjetila i stala na našu stranu – rekao je tada Nikša Kaleb.
Zoran Gobac, koordinator za muški rukomet, nakon finala je rekao:
- U Portugal sam došao ranije od predviđenog. Naime, nakon poraza od Argentine u prvoj utakmici vidio sam da je vrag odnio šalu. Vidio sam da tu nešto ne štima i hitno sam došao na Madeiru. Rekao sam i nekoliko grubih rečenica, no nakon pobjede nad Rusima sve nam se otvorilo.
Treće finale igrali smo dvije godine kasnije, u Tunisu. Ovoga puta nije bilo sreće. Španjolska je bila bolja. U odnosu na svjetsko zlato iz Portugala novi igrači bili su Goran Šprem (danas nije u rukometu) i Denis Buntić (nije u rukometu).
Najradije bi sada otišao na pusti i daleki otok i ondje se potpuno fizički i psihički odmorio – rekao je nakon finala Lino Červar.
Ivano Balić je tada dodao:
- Osvojili smo srebro, a ne izgubili zlato i to svi trebamo znati.
Četvrto finale igrali smo pred domaćim gledateljima, u zagrebačkoj Areni 2009. godine. Zlatna medalja trebala je biti kruna jedne generacije koja je svoj put počela 2003. u Portugalu. Ali, ispriječili su se Francuzi. Drugi put su nas u finalu pobijedili i to još pred 15 000 naših navijača. U odnosu na Portugal i Tunis novi igrači bili su Ivan Čupić (danas trener Metkovića), Mirko Alilović (vratar Wisle), Marko Kopljar (igrač Fuchsa), Jakov Gojun (igrač Zagreba), Zlatko Horvat (igrača Dabasa) i Domagoj Duvnjak (igrač Kiela i kapetan hrvatske reprezentacije). U all star momčadi bili su Čupić, Lacković i Vori koji je izabran i za MVP turnira.
- Nevjerojatno je kako su ljudi bili uz nas za vrijeme svjetskog prvenstva. Cijela Hrvatska. I sad kad se sjetim onih kvalifikacija u Zadru za olimpijske igre u Pekingu...Na treningu ej bilo 3000 gledatelja. Imali smo čudesnu atmosferu u Splitu, u prvom krugu, a tek kad smo došli u Zagreb. U Šest godina koliko smo u vrhu, mislim da su nas ljudi zavoljeli – govorio je tada Červar.
Gobac samo se ti makni kriv si za 5 godina mraka hrvatskog rukometa,posveti se ugostiteljstvu