Tako nastaje narodna predaja. Stvari se dodaju u hodu, garniraju do prihvatljive prenapregnutosti, u krajnjoj točki baš prije no što pukne vjerodostojnost, čime se održavaju u tenziji. Mit ne može postojati bez stvarnosti, on nije izmišljotina, nego praktično isprepleten omjer istine i moguće istine kojima su u podlozi lako provjerljivi događaji. Tu i leži njegova omamljiva zavodljivost i što vrijeme više prolazi, što smo kronološki udaljeniji od izvornog epicentra, to događaj poprima monumentalnije razmjere, pretvarajući sebe i aktere u simbole veće i od istine. Mitovi se nadograđuju, oni se u nekim situacijama neminovno i ruiniraju, ponekad se i ruše, ali nikad se ne mogu do kraja smrviti i zaboraviti, nego se obnovljenom snagom entuzijazma i ljudske nostalgičnosti vraćaju i nastavljaju autonoman život.
Gužva na Maksimiru bila je neopisiva
Tako je i s 21. veljačom 1982. Najprije je bilo negdje oko 50 tisuća ljudi na maksimirskim tribinama, da bi se u kasnijim izvještajima broj popeo i do 60 tisuća.
Koliko je ljudi te hladne zime i neobično vrućeg popodneva bilo u Maksimiru? Nemam pojma, a bio sam među njima, u gužvi na istočnoj tribini, s mojim starim i 100 ili 120 tisuća ruku, koji već podatak želite smatrati mogućim, koje su pomogle početku stvaranja mita što traje do danas.
Gužva je bila neopisiva, kako na tribinama tako i u Zvezdinoj mreži i tada sam kao petnaestogodišnji klinac shvatio da gledam Dinamo za koji do tada nisam navijao, odnosno kakav nisam poznavao. Bio je to drugi klub, možda je bolje reći drukčiji. Do tada su postojali klub i navijači koji su iščekivanje naslova pretvorili u kompenzacijsko samouvjeravanje o viteškom karakteru gubitništva.
Dakle, dobro, možda i nismo pobjeđivali kada je trebalo, možda su nas tukli i preskakali, ali sve smo to, poraze i poniženja, podnosili viteški, gotovo se uspjevši uvjeriti da doista uživamo u tome.
Kontinuitet razočaranja, mentalitet strpljivog čekanja i strategija gospodske defenzive od Dinama su napravili poželjnog suparnika, a od Maksimira zonu ugodnog igranja. Lagao bih kad bih rekao da u autoprojekciji takvog nogometnog karaktera nije bilo i stanovite romantike i uživanja u ironiji džentlmenstva koje su vam i drugi, uz osmijehe i nezabrinuta tapšanja, stalno potvrđivali. Samo, ruku na srce, bili su to eufemizmi za gubitništvo, za izbjegavanje suočavanja s istinom koja nam nije išla na ruku. Umirući u ljepoti, istovremeno smo umirali u vremenu koje je neminovno prolazilo i odnosilo generacije koje nikada do kraja nisu mogle realizirati potencijale.
Ali 21. veljače 1982. na istom stadionu na kojem sam godinama gledao propuštanje prilika i gospodu koja
pognutih glava odlaze u svlačionicu ili se povlače Maksimirskom, umjesto viteških gubitnika ja sam gledao ratnike pobjednike. Danas se to teoretski tumači kao čuveni Dinamov presing, ali meni su to bili juriši u valovima, neodustajanje do kraja i u šokantnoj spoznaji shvatio sam, gledajući kako Crvena zvezda, do tada Dinamov kontrapunkt, postaje zvijezda padalica, da je itekako moguće, a da ne govorim i ljepše i bolje biti vitez iz pozicije pobjednika. Podatke s te utakmice znadete, pala je trica. Nakon neodlučenog protiv OFK Beograda u prvom kolu proljetnog dijela prvenstva, po porciju je došla Zvezda, a onda je slijedio Poljud i 2:1 protiv Hajduka pa se u prva tri kola, od mogućih šest osvojilo pet bodova. I dalje se, dakle, sve zna, osim što još nije sigurno je li već spomenute veljače na tribinama bilo 50 ili 60 tisuća ljudi.
Danas si znadem na YouTubeu pustiti skraćenu snimku utakmice sa Zvezdom, pokušavam među natiskanim glavama pronaći sebe i starog gore na istočnoj tribini, onom dijelu bliže jugu, na Maksimiru kakav je nekad bio, prije no što su ga pretvorili u ovo arhitektonsko ruglo, polukič i polutugu od zdanja koje je jednom odjekivalo urbanošću.
YouTube mi kvari perspektivu sjećanja, filma koji već 41 godinu vrtim u glavi i dalje dječački sretan što sam bio ondje. Golovi, blatno smrznuti teren, pripijena masa, ali bez nervoze, onakva u kojoj se osjećaš potpuno sigurno i zaštićeno, gdje i drugi paze na tebe, ne samo vlastiti otac, i gdje se slavi bez obzira na to što ruke, pobjednički dignute u zrak, poslije više ne možeš spustiti kad nema za njih mjesta.
Uz sjećanja pobjede pamtim i detalj kojim su tog proljeća utakmice počinjale, a da nisu bile sudačke fućkaljke; pamtim izlazak Ćire Blaževića iz tunela. Odijelo, kravata, bijela košulja, kaput ili baloner i bijeli šal.
Ne znam zašto bijeli šal i ne znam zašto nitko nikada nije pitao zašto nije, recimo, plavi šal, ali uzeli smo ga zdravo za gotovo i odlučili da bijela boja ne bude boja predaje, nego pobjede.
Lagani, gotovo koreografski izlazak do pozornice, do podija, do trona, u nekoliko koraka do atletske staze i trenerske klupe i onda negdje na pola puta do trenerske sjedalice, odjednom ruka stisnuta u pobjedničku šaku dignutu u zrak. Ludilo na tribinama. To je za nas bio početak utakmice, sve nakon toga - formalnost.
Tek sam poslije, u godinama kada je i Ćiro poradio na ruiniranju vlastitog mita, razmišljao je li tim potezom mobilizirao nas ili je hrabrio sebe, je li podignuta ruka bila antena koja je odlučila privući silnu energiju gladi za uspjehom s tribina ili je on tribinama emitirao neophodnu samouvjerenost da smo tu i da dobro znademo zašto smo tu.
Kako god, upalilo je i Dinamo je bio prvak, ali mnogo važnije od toga, na kraju krajeva, bila je i činjenica što se kao prvak doimao. Te sam polusezone još dva puta slavio na tribinama, gotovo na istom mjestu. Slavio bih možda i češće, ali iz mog rodnog Karlovca nabaviti ulaznicu bilo je umjetnost.
Uglavnom, onaj put protiv sarajevskog Željezničara (2:0), te na promociji protiv titogradske Budućnosti koja je za kraj pobijeđena s 1:0. No tada je već sve bilo gotovo, naslov je već proslavljen i ispuhan i samo je euforija 24 duge godine čekanja imala smisla u stadionskom urnebesu.
Ostalo je bilo rutina, sporedno, čak i debitantski nastup Edija Krnčevića pristiglog iz daleke Australije kao iseljeničkog pojačanja.
Iščekivanje zadnjeg sučevog zvižduka za kraj čarolije i početak novog poglavlja u kojem je i Ćiro Blažević sljedećih godina samoga sebe pretvorio u antitezu. Tu 1982. posve sigurno obilježila je i činjenica da je ime Ćire Blaževića u novinama, posebno zagrebačkim, bilo vjerojatno i češće spominjano od dvije godine prije preminulog maršala.
Presedan kakav se ne pamti za uspjeh koji se morao zapamtiti. Ćiro je bio i trener i simbol i prvosvećenik nacionalno-nogometnog uzdaha koji je tribine pretvorio u detaljan EKG nalaz otkucaja za plavu stvar.
Godine koje su dolazile, tada nisam znao, donosile su brojna "šprungiranja" na monumentu koji je Ćiro izgradio zajedno s igračima i s ljudima, raspukline koje su sve više i više zjapile i u koje je ulazilo različito smeće neprincipijelnosti i čudnih odnosa u kojima je Ćiro prema van izgledao sve više i više kao slučajni suputnik, a ne kao akter vraćanja naslova u maksimirske vitrine i stava pobjednika na tribine. Jesu li to bile neminovne igre koje su pratile svaku veću funkciju, je li koketiranje s vlasti i politikom i 1982. godine bilo nužno, ali je bilo diskretnije i preko posrednika, je li odnos s Franjom Tuđmanom Ćiri postao uteg zbog dosljedne odanosti Franji ili zbog nedosljedne odanosti Dinamu, uglavnom Ćiro je od sveca do pedera putovao kraće no što je to itko 1982. mogao i pomisliti.
Ustvari, to je tada bilo potpuno nezamislivo. Ali u njegovu koketnom odnosu s Tuđmanom bilo je i nekog šarma, čak i mangupske dosljednosti tako da za mene, bez obzira na stanovitu antipatiju ne prema njemu kao osobi, nego njegovim pojedinačnim potezima, Ćiro nikada nije bio peder, nisam mu akonto "Dinamova proljeća" nikad mogao okrenuti leđa i naš čudan odnos, za koji on nije ni znao, brzao je amplitudama koje čak nisu ovisile ni o njegovim sportskim uspjesima, ni o pričama koje su ga pratile prestižući sjenku njegove slave, ni o sjećanjima na to kako je nekad bilo.
Ni francuska bronca nije ga poremetila nabolje ili nagore. Učinilo mi se kako je jedna euforija s Ćirom bila dovoljna i da sam prestar da bih padao na foru adrenalina kojeg se nataložilo u postratnom periodu mladosti sputane trajnim očekivanjem boljih vremena. Da ga ne bih izgnao iz 1982., nekako sam prestao o njemu razmišljati kao o simbolu pa sam ga sveo na razinu ljudske ranjivosti i pogrešivosti i umjesto trenera svih trenera dodijelio sam mu titulu čovjeka među svim ljudima.
Ni boljim, ni gorim, ni većim, ni neznatnijim od svih među kojima se kretao i koji su s njime istrčali komad svoje dionice. Promatrajući ga tako, shvatio sam da je to jedino ispravno i pošteno tumačenje, ali i ono što je možda još važnije, da je Ćiro ipak bio najbliži definiciji pop-stara od kojeg je gotovo svatko u ovoj zemlji, volio ga ili ne, cijenio ga ili omalovažavao, želio otkrhnuti komadić. Pa kada svi osjećaju da imaju pravo na tebe, nikada i ne možeš do kraja biti toliko ispravan da barem nekoga ne bi izdao.
Je li Ćiro poneki put izdao i sebe?
Naravno, kompromisi su bili sastavni dijelovi njegova života, svačijeg života, ali u njegovu verbalnom "šuškanju", u brzom razmišljanju, u "vražjem" pogledu uvijek je bila spremna odstupnica nužnog izlaza, prečice do spasa koji mu je garantirao puno više od devet života. Zbog toga je mogao biti jedan od rijetkih simpatičnih hadezeovaca i u trenucima apsolutne antipatičnosti kolektiva, zbog toga je mogao hrvatovati, a da se druge nacije uz njega ne osjećaju poniženima, zbog toga je mogao završiti i na neizrecivo ogavnoj osmrtnici nakon što je sebi svojstvenim manguplukom odlučio podržati srpsku nacionalnu listu u Hrvatskoj.
Ćiro je ostao vječita zagonetka
Neke stvari jednostavno može i smije napraviti samo Ćiro Blažević i to zato što je dosljedan u svojoj nedosljednosti činjenja neočekivanog. No, priča o njemu tu ne staje, on nije sebi potpisao društvenu eutanaziju zato što se zagrlio s Pupovcem pod sloganom "nas dva brata skupa..." što već, on je i tu bio vidovitiji od većine sunarodnjaka opterećenih povijesnim dioptrijama i malograđanskom kratkovidnošću.
Ćiro Blažević i tim se potezom okrenuo budućnosti, stavivši opet bijeli šal pokazao da se pobjednikom biva kad staneš uz slabije, da izazov borbe tada jedino i ima smisla, da viteštvo znači dostojanstvo, a ne likovanje u iskazivanju moći nad onima kojih je manje i koji se bore isključivo da pokažu kako imaju pravo postojati. Onaj tko je zbog toga objavio osmrtnicu za Ćiru Blaževića pokazao je da ne razumije ni 1982. i da mu huk s tribina nije bio dovoljno razgovijetan da bi razabrao pravi smisao pobjede; biti velik u njoj izazov je i odgonetka ljudskog karaktera.
Zbog toga će i Ćiro Blažević mnogima ostati vječita zagonetka, možda će ga teško klasificirati u fascikl tuđmanovskog hadezeovca koji podržava srpsku manjinu na biračkim mjestima, možda će nastaviti dodavati kamenčiće u mitskom mozaiku koji i sam s toliko šeretluka farba, a možda će jednog dana postati jasno da je riječ o čovjeku koji se uspijevao poigravati i situacijama koje su bile puno više od igre.
Voljeti ili mrziti Ćiru Blaževića previše je lako. Razumjeti ga kroz njegovu motiviranost nije toliko teško. Prihvaćati ga u njegovoj ambivalentnosti nije uopće nemoguće. Šou mora ići dalje. Nastavlja se. Bez Ćire bit će to tek provincijalna zabava u kojoj bi se iz čiste nužde i neodlučeni ishodi morali proslavljati kao veličanstvene pobjede. Jer tako i nastaju narodne predaje, u pomanjkanju činjenica...
