Podsjetnici na to koliko smo uspješna sportska nacija gotovo su svakodnevni, a sveobuhvatni izdavački projekti koji to valoriziraju vrlo su rijetki. I zato monografija “Najveći uspjesi hrvatskog sporta”, u izdanju Mozaika knjiga i iz pera Dražena Berakovića i Davora Lulića, ima još veću vrijednost.
Davor je dugogodišnji sportski novinar, trenutačno urednik na Hrvatskom radiju, s iskustvom praćenja Olimpijskih igara, svjetskih i europskih nogometnih prvenstava, najvećih rukometnih natjecanja, teniskih Grand Slam turnira i Davisova kupa...
Dražen je pak novinar s dugogodišnjim iskustvom koji se sportskim novinarstvom više ne bavi, pa je valjda zato s toliko strasti i pristupio tom projektu. Beraković je karijeru započeo u drugoj polovici 80-ih u sportskoj redakciji Stojedinice, nastavio u Sportskim novostima i jedan je od idejnih začetnika Radio Cibone, čiji je inauguracijski party u Saloonu te 1992. bio najveći skup elitnih zagrebačkih sportaša dosad održan.
Neznani sportski junaci
Sve to govori da je riječ o fanaticima sporta mjerodavnim da se upuste u pisanje tog djela koje će obogatiti inače prilično skromnu hrvatsku sportsku publicistiku. A posebnom je čini to što obuhvaća uspjehe hrvatskih sportaša pod tuđim zastavama, njihova postignuća u doba SFRJ te najveće uspjehe postignute pod hrvatskom zastavom na Olimpijskim igrama i drugim velikim sportskim natjecanjima.
Lulić i Beraković primili su se nezahvalna posla jer uvijek ima onih koji su nezadovoljni tretmanom unutar korica takvih monografija ili pak time što nisu u njih ni uvršteni. No, kako je naslov njihove monografije “Najveći uspjesi hrvatskog sporta”, autori su imali diskrecijsko pravo procjene i u tome im se malo toga može prigovoriti. A negdje su i morali podvući crtu kako bi sve stalo u zadanih 320 stranica.
U ime životnosti ovog materijala obojicu smo zamolili da nam prepričaju pokoju anegdotu vezanu uz odnose s nekima od junaka iz njihove knjige.
– Prigodom gostovanja hrvatske nogometne reprezentacije 1999. u Francuskoj, na istoj večeri našli smo se mi novinari, stručni stožer i vodstvo HNS-a, a Ćiro Blažević otišao je u kuhinju pomoći i počeo nas sve posluživati. Na zaprepaštenje vlasnika restorana koji nije mogao vjerovati da im izbornik treće reprezentacije svijeta tako dobrohotno pomaže – ispričao nam je Lulić.
– Na Stojedinici smo košarkaške utakmice najavljivali tako da smo protežirali autsajdere, pa smo tako uoči jedne utakmice između Novog Zagreba i Cibone najavili da se priprema veliko iznenađenje i da će “mravi” pobijediti cibose. Kada sam nakon utakmice uzimao izjave, od Čuture i Cvjetićanina čuo sam sljedeće: “Ovu pobjedu posvećujemo sportskoj redakciji Radija 101 koja je navijački najavila utakmicu” – prisjetio se Beraković.
Inače, knjiga je bogato ilustrirana priča o hrvatskim sportskim junakinjama i junacima, vodič koji bi svaki štovatelj hrvatskog sporta trebao imati u vitrini. Barem kao podsjetnik potomcima koliki je Hrvatska čimbenik svjetske sportske scene. A kada oni to budu listali, možda će u nevjerici čitati koliko su veliki šampioni bili Janica i Ivica Kostelić, Toni Kukoč, Dražen Petrović, Luka Modrić, Valent i Martin Sinković, Mate Parlov, Sandra Perković, Goran Ivanišević...
No, među koricama ove knjige ima i sportskoj javnosti “neznanih junaka”. A takvi su, primjerice, Hrvati koji su početkom 20. stoljeća, a potom i između dva svjetska rata nastupali pod tuđim zastavama.
Hrvat za Britance
Budući da u to vrijeme Hrvatska nije bila samostalna država, mačevalac Milan Neralić, rođen u Slunju i prvi Hrvat koji je nastupio na Olimpijskim igrama, kao časnik austrougarske vojske nastupao je pod zastavom Austrije te na Igrama u Parizu 1900. osvojio broncu u disciplini sablja. Prvog zlata, od Hrvata, domogao se Đuro Stantić u brzom hodanju, i to na takozvanim Olimpijskim međuigrama 1906. u Ateni, kao reprezentativac Mađarske, pod imenom Gyorgy Sztantics.
Za razliku od Neralića i Stantića koji su medalje osvajali kao državljani zemalja koje su činile Austro-Ugarsku, u sklopu koje je u to vrijeme bila i Hrvatska, Paulo Radmilović je prvi pripadnik hrvatske dijaspore s osvojenom olimpijskom medaljom, a k tome je isticao i svoje dubrovačko podrijetlo. Štoviše, ima četiri zlata, sve kao reprezentativac Velike Britanije, tri vaterpolska i jedno plivačko, i sve do 1976., kada je peto zlato osvojio veslač Steven Redgrave, bio je najtrofejniji britanski olimpijac.
Dakako, ova knjiga nudi pregršt zanimljivosti pa tako i otkriva koji je to rukometaš dolazio na Radio Cibonu puštati glazbu (Patrik Ćavar), koji je naš sportaš imao tu čast da se po njemu nazove stanica londonske podzemne željeznice (Ivano Balić), kako je cijeli brončani olimpijski osmerac poslije Drugog svjetskog rata iz Zadra prebjegao u Italiju...
>> VIDEO Prvi finalni dan DOBRO World Cup Osijek 2021.
