Mir je vrlo opasan borac, a Mirko Filipović (36) neće biti dovoljno spreman. A u tom gladijatorskom sportu više nego i u jednom drugom, važno je biti tjelesno maksimalno spreman. Ne da bi se pobijedilo nego da bi se preživjelo.
Trening opasniji od borbe
- Svaka je borba rizik za svakog borca. Ovo je krvavi sport. Sto puta sam rekao da svaka borba može biti posljednja. Ne zbog toga što će netko poginuti jer puno je veća smrtnost u sportovima poput formule 1 i skijaških skokova, nego zbog toga što je ovdje velik rizik od ozljede. Učas vam pukne ruka, kod bacanja vam može puknuti kralježak. Često su treninzi opasniji i naporniji od borbi.
Nedavno nam je rekao da osobno više nije gladan novca, ali da neće odbiti ponuđeno.
- Zašto da izigravam filantropa, zašto djeci ne bih osigurao što bolju odskočnu dasku u životu. Nadam se da će moj sedmogodišnji sin Ivan imati afiniteta za biznis više nego za sport. Želim mu omogućiti da se školuje u najboljim školama na svijetu - kaže Mirko.
On je i bez odskočne daske zaradio za spokojan život do njegova isteka.
- Nisam ni pomišljao na to jer kada sam ja počinjao - u ovim sportovima novca nije ni bilo, a bilo je i dana kada nisam imao za kvalitetnu sportsku prehranu, no mene je zanimala jedino sportska slava - kaže nam.
Nema potrebu isticati statusne simbole. Nije tip koji pati za jahtama.
- Ja sam kontinentalni tip, da naslijedim milijune - ne bih kupio jahtu. Provesti dan ili noć na vodi, to me užasava. Kad se sjetim da za natankati rezervoar moraš izdvojiti 50.000 kuna, pa platiti skipera, vez, nemam ja volje i živaca za to, a ni novca.
Pitamo ga kako to da nema potrebu da se pokaže s kakvim Ferrarijem i Lamborghinijem. Dovoljni su mu njegov BMW (terenac) i Mercedes.
- Ferrari ili Lamborghini ne bih vozio ni da mi daruju, ne volim male jurilice. Nikad nisam imao automobil s dvoja vrata.
- Preupadljivi su, precijenjeni i preskupi. Ti automobili ne predstavljaju ništa osim statusnog simbola, a s obzirom na ekonomsku situaciju oko nas - to je danas i pitanje dobrog ukusa. Onome koji svaku kunu zaradi tako da lomi što vlastite što tuđe kosti i prolijeva decilitre krvi i koji se kupa u vlastitom znoju, ne pada na pamet da troši na takve tričarije. Uz časne iznimke, takve automobile voze ljudi koji su u muljažama, petljažama, nasljedstvima ili su nositelji spomenice "prva hrvatska privatizacija".
Što su mu onda gušti proizišli iz statusa za koji se izborio svojim šakama?
- Najveće zadovoljstvo mi je to što djeca neće morati prolaziti kalvariju koju sam ja prošao. S ovog svijeta čovjek može odnijeti samo cipele i odijelo u kojima će ga pokopati, a može ostaviti samo djecu i priču o sebi. A ta priča mi je jako važna, zbog moje djece, da znaju da sam krvavo radio i pošteno stjecao u životu - odgovara Mirko.
Svaki dan kupuje dva naša najnakladnija dnevna lista, sa zanimanjem prati politička zbivanja. Nađe li se ikad na kavi i s nekim od političara?
- Prije desetak dana sam imao ugodan ručak sa Zoranom Milanovićem - kaže.
Znači li to da mu je i dalje bliži rakurs gledanja na stvarnost s lijeve nego s desne političke opcije?
- Po političkom profilu pripadam lijevom centru, no ne pripadam niti jednoj stranci. U svijetu ljevicu i desnicu definiraju odnos prema radničkoj klasi, krupnom kapitalu, manjinama, odnosu crkve i države. Mi smo pak još zarobljenici 2. svjetskog rata i podjela na ustaše i partizane - veli. U glasu smo mu osjetili strast. Možda i želju za povratkom u politiku.
Sabor pamti po - Severini
- Uvijek će vrijediti ona - "da se moraš baviti politikom ako ne želiš da se ona bavi tobom". Toliko je nepravdi oko nas, svi bi se trebali uključiti, ne prespavati izbore. Na političkoj sceni trebamo mlade, obrazovane ljude bez ikakvih repova iza sebe - smatra Mirko.
Tri je godine formalno bio nezavisni zastupnik u Saboru, kamo ga je dovela SDP-ova lista. Kad smo ga pitali po čemu se sjeća svog mandata, našalio se:
- Po Severininu videu. Dođem u Sabor i vidim da od muške populacije nema nikoga u sabornici. Pitam gdje su, kad ono - većina u nekoj prostoriji, okupili se iznad laptopa i nešto gledaju. Bacim oko, a ono Seve u akciji. To me podsjetilo na legendarnu scenu iz filma "Tko to tamo peva", kada se Slavko Štimac "igra" s Nedom Arnerić, a ekipa poviše njih viri i nitko ne diše.
I legendarne rečenice Pavla Vujisića, kad mu sin kaže: "Tata i ja bih ovo radio", a on veli: "I tata bi, sine". Nadam se da se Seve neće naljutiti, a ni moji tadašnji saborski kolege što sam ih cinkao. Naravno, zafrkavam se i daleko od toga da mi je ovo bilo jedino što ću pamtiti. Bilo je to jedno lijepo iskustvo i ne žalim ni za čim.
Noge bih polomio bitangama koje djeci nude drogu
Mirko kaže da puno razgovara sa svojim sinom jer ga želi što bolje odgojiti. Što bi se dogodilo da mu sin, u 14. dođe kući i kaže da mu ispred škole nude drogu.
- Tim bi bitangama polomio noge, no kao bivši policajac moram reći da bih prvo zvao policiju i prijavio slučaj.
A što bi poduzeo da ga netko kao ugostitelja (vlasnik Virage u Španskom) pokuša reketariti?
- Kunu mi nitko ne bi uzeo na račun reketa.
Nisam znao da je toliko pohlepan, nikad mu dosta!!!