Ako je imenovanje Line Červara za izbornika hrvatske muške rukometne reprezentacije 2002. godine bilo veliko iznenađenje za javnost, onda je imenovanje Davora Dominikovića za pomoćnog trenera Lini Červaru ove godine malo iznenađenje.
Dugo trenirao nogomet
– Dobro da sam sjedio kada sam dobio poziv da budem pomoćni trener u reprezentaciji. Svjestan sam prolaznosti mjesta trenera u reprezentaciji. U dvije godine već su se promijenila dva stožera. Znam da sam za većinu ljudi “zelen”, neiskusan, da sam prebrzo došao na to mjesto – rekao je Davor.
Kako će reprezentacija izgledati s novim stožerom?
– Ogledalo nam mora biti utakmica protiv Norveške na nedavnom EP-u. Moramo igrati agresivno u obrani i brzo u napadu. I vratari moraju biti na visokom postotku obrana. To je sva filozofija – istaknuo je.
U svojim vitrinama ima osvojen Kup EHF-a s Metkovićem, Ligu prvaka s Barcelonom, dok je s reprezentacijom Hrvatske osvojio svjetsko i olimpijsko zlato te još dva srebra, svjetsko 2005. u Tunisu i europsko 2008. U Norveškoj.
– Nemam jedino europsko zlato – istaknuo je Davor.
Rukomet nije bio njegov dječački izbor.
– Dugo sam trenirao nogomet u Metkoviću. U šestom razredu osnovne škole učiteljica je predložila nas nekoliko treneru rukometa. Tadašnji klub Mehanika organizirao je treninge u dvorani koja je bila malo veća od dnevnog boravka jednog većeg stana. No nakon dva mjeseca sam odustao jer mi je bilo dosadno. Onda sam se u ljeto 1990. godine slučajno zatekao na rukometnom igralištu. Igrao sam košarku, vidio sam svog bivšeg trenera. Mislio sam da je sigurno zaboravio na mene. Ali nije. Već nakon nekoliko treninga rekao mi je da bi moglo biti nešto od mene – kaže Dominiković.
Jedno vrijeme trenirao je rukomet i nogomet, a da se odluči za rukomet, ponukali su ga uspjeli rukometaša Zagreba koji su u to vrijeme dvaput bili prvaci Europe.
– Patrik Ćavar mi je rođak i bio mi je veliki uzor – istaknuo je Davor.
Dobro da u to vrijeme u Metkoviću nije postojao nijedan košarkaški klub?
– Ha-ha. Dobro za rukomet. Jer, da je postojao, većina nas istaknutih rukometaša sigurno bi igrala košarku. Prvi Patrik Ćavar – istaknuo je Davor.
Sa samo 17 godina debitirao je za seniorsku momčad Mehanike, kasnije Metković Razvitak.
– Debitirao sam u kupu Hrvatske. Igrali smo u Makarskoj, na betonskom igralištu. Znam da sam u to vrijeme trenirao četiri puta dnevno, što je danas nezamislivo. Imao sam dva treninga sa seniorima, jedan s juniorima i jedna individualni gdje sam obično trčao na jedno brdo pokraj Metkovića, a trčao sam i stepenicama od crkve do groblja. Bilo je naporno jer sam išao u srednju školu, morao sam učiti, a putovanja su se gomilala. Ustajao sam u pet ujutro kako bih učio za školu do 6.30 sati – istaknuo je Davor.
Uspjeli ste upisati i Pravni fakultet u Splitu?
– Jesam, ali bila je nemoguća misija završiti ga. Jer te 1997. godine već sam debitirao za seniorsku reprezentaciju Hrvatske – sjeća se Dominiković.
Te 1997. godine potpisao je za Zagreb.
– Da, došao sam nakon što smo osvojili zlato na Mediteranskim igrama u Bariju pobijedivši u finalu Italiju koju je tada vodio Lino Červar. Dvije sezone u Zagrebu za mene su bile dragocjeno iskustvo. Dvaput smo igrali u finalu Kupa prvaka i dvaput izgubili od Barcelone – sjeća se Dominiković.
Dominirao u obrani
Potom se vratio u Metković koji je uz pomoć Stipe Gabrića Jamba složio sjajnu ekipu, koja je Zagrebu uzela dva kupa, ali i osvojila Kup EHF-a protiv Flensburga. U uzvratnoj utakmici finala Dominiković je postigao osam pogodaka od čega pet u zadnjih deset minuta.
– U to vrijeme od 13 igrača devet nas je bilo porijeklom iz doline Neretve što je fenomen. Nijedna ekipa nije osvojila europski trofej s toliko “domorodaca”.
Od 2002. do 2017. igrao je u Njemačkoj (Kiel, Kronau, Hamburg, Balingen), Francuskoj (PSG, Ivry) i Španjolskoj (Algecirasa, Barcelona, San Antonio).
– Kiel je najorganiziraniji klub u kojem sam igrao, a bio sam jedini Hrvat prije Duvnjaka koji je igrao za “zebre”. Odlazak u Barcelonu bio mi je možda najteža odluka jer su ponudili da igram samo obranu u zamjenu za ozlijeđenog Šepkina. A ja sam htio igrati i u napadu. Ali nisam požalio je smo osvojili Ligu prvaka. Zanimljivo je, kada sam igrao za Portland, na jednoj utakmici protiv Barcelone imao sam osam blokada i šest osvojenih lopti – naglasio je Dominiković.
Od gradova u kojima je igrao Pamplona će mu posebno ostati u sjećanju.
– Tamo mi se rodio prvi sin, Filip – istaknuo je.
U reprezentaciji je uglavnom igrao u obrani.
– Samo sam na SP-u u Portugalu igrao u napadu, a na svim ostalim velikim natjecanjima uglavnom u obrani, kao specijalist, Špoljarić i ja – rekao je Dominiković.
Cuj, "jurilica"! Boze ti mene sacuvaj rogobatne, a u Zagrebu od nekakve "komisije za jezik" i za dobru placu novoizmisljene rijeci! Jurilica, k'o - g...ca.