Prava poslastica ponuđena je zainteresiranima drugog dana Godišnje konferencije HOO-a koja se održavala u amfiteatru Kineziološkog fakulteta. Tema izlaganja dvojice velikih trenerskih eksperata bila je "Dan natjecanja: posljednji korak prema uspjehu" pa su o tome što sve rade na dan finala, i kako ga organiziraju, pričali najtrofejniji svjetski vaterpolski trener Ratko Rudić i trener braće Sinković, dvostrukih olimpijskih pobjednika, Nikola Bralić.
Uvodno predavanje održao je prof. dr. Igor Jukić, nositelj katedre za teoriju treninga na zagrebačkom KIF-u, a iznimno zanimljiv bio je panel na kojem su sudjelovali aktualni vaterpolski izbornik Ivica Tucak, sportski direktor Hrvatskog košarkaškog saveza Jasmin Repeša, kondicijski trener nogometne reprezentacije izv. prof. dr. Luka Milanović te sportski psiholog Boris Balent a uključio se i najtrofejniji hrvatski rukometni trener Lino Červar. A on je auditoriju otkrio tajnu svog olimpijskog zlata osvojenog u Ateni 2004. godine:
- Ja sam tih godina vodio reprezentaciju koju nitko nije htio, za koju su neki rekli da je selekcija luzera i autsajdera no ja sam bio uvjeren da ćemo, budu li slijedili moju viziju, biti prvaci svijeta. I zato sam radio na njihovu umu kao uporištu njihovih pozitivnih misli i emocija - započeo je Červar i dodao:
- Večer prije olimpijskog finala u sobu mi je došao naš somatoped Peharec da bi mi kazao da Balić neće igrati jer ima problema s koljenom a da Lackovića muči zadnja loža. Ja sam Peharcu rekao da ljudi režu žile da bi igrali olimpijski finale i da će oni igrati na što mi je on rekao da ne mogu ići do vrha preko leševa. Dakako, bio sam i ja uznemiren ali sam otišao u Hrvatsku kuću gdje sam sastavio jedan ugovor kojeg će svaki igrač potpisati sam sa sobom a na njemu je pisalo "nakon što smo dali i posljednju kap znoja vrijeme je da mislimo na sebe i da si podarimo zlatnu medalju". Kad sam im to donio na potpis, oni su počeli negodovati no kada su vidjeli sadržaj "ugovora" Balić je rekao da će igrati pa makar umro, a Lacković je bio jedan od najboljih igrača tog finala. Ja sam uvijek više cijenio um od ruku i nogu. Uvijek je najvažnija bila brzina taktičkog odgovora.
Bio je to šlagvort za temu što činiti od ulaska u autobus do izlaska na teren. Da li slušati glazbu ili ne, da li držati motivacijske govore ili ne i slično. Evo kako je tome pristupao Ratko Rudić koji je i sam postavio pitanje panelistima o tome koju glazbu, ako ju dopuštaju, preporučuju svojim igračima. Je li to hip-hop, je li to rhythm and blues ili možda domoljubne pjesme:
- Ja sam imao sljedeći pristup. Glazba bi se u početku slušala no ako nam na natjecanju ne bi išlo dobro ja bih ju zabranio. Izgubili smo, nema više glazbe. A ja sam bio taj koji je određivao koja će se vrsta glazbe slušati. Narodnjake nisam želio a bio sam i malo subjektivan pa sam dozvoljavao sve što se meni sviđalo pri čemu je i dalmatinska pjesma mogla proći, jer one su obično mirne.
Kondicijski trener Vatrenih, jedan od onih odgovornih za kreiranje borbenog stanja, prenio je što se događa u autobusu Dalićevih izabranika:
- Mi u busu slušamo glazbu, i mi biramo što će se slušati, da se mentalno uvedemo u utakmicu. Ako je malo glasnija onda nitko ne priča međusobno što je dobar efekt. Nekolicina njih će slušati svoju glazbu no i to je dozvoljeno. Prije same utakmice govore samo izbornik i kapetan i to samo o tri stvari. Obojica ističu da je važno držati se dogovorenog plana, da je nužan angažman od prve do posljednje sekunde i na kraju se zaori "Hrvatska - iznad svega". A to je neka vrsta stišavanja ega, stavljanja pojedinca u drugi plan a imamo sreću da su i izbornik i kapetan takva vrsta ljudi.
Za razliku od Vatrenih, u autobusu s hrvatskim dupinima je muk o čemu je pričao vaterpolski izbornik Tucak:
- Kad mi idemo na utakmicu, kod nas se ni muha ne čuje. Nema glazbe u busu. No, zato dozvoljavam igračima, onima koji za tim imaju potrebu, da prije ulaska na plivalište popiju kavu ako je to njihova neka osobna rutina. Na dan finala Svjetskog prvenstva kojeg smo igrali 2015. nakon jutarnjeg treninga napravio sam pogrešku. Dvojica igrača su mi rekla da su odveć nervozni i da bi najrađe sami prošetali što sam im ja dopustio i tu sam pogriješio. Taj dan je važna potpuna kohezija.
Slično razmišlja i negdašnji izbornik košarkaša, u više mandata, Jasmin Repeša:
- Meni to služi za uvid u stanje momčadi. Trener obično sjedi naprijed i ima "slonove uši". Ako je tišina u autobusu, nema priče ni glazbe, znači da su igrači u utakmici. Ako se pak više priča to su već znakovi nesigurnosti i prenaglašene nervoze. Po meni, od ulaska u autobus do ulaska na teren, svaka je riječ suvišna i kod pravih natjecatelja je dovoljan pravi pogled, čvrst stisak ruke dovoljno govori. Jer, ponekad motivacijski govor može dovesti do stanja prenapregnutosti. Popodnevni dio trebao bi biti rutina a ako i dođe do nekog disbalansa to obično krene ujutro, da li zbog nervoze ili nesigurnosti.
A da stanje prenapregnutosti nikako nije dobro ističe i sportski psiholog Boris Balent::
- Neki treneri misle da će uslijediti dobar nastup njihove momčadi ako su igrači naglašeno motivirani no u mentalnoj pripremi utakmice ne smije se ići u krajnost, ne smije se igrače odveć nabrijati. Nažalost, tu postoji utjecaj You Tubea klipova i filmova koji trebaju nešto prenaglašeno za publiku.
Balent se složio s ostalim sudionicima panela da psiholog na dan utakmice ili borbe nema što tražiti blizu sportaša.
- U većini slučajeva psiholog doista na dan utakmice nema što tražiti sa sportašima osim u kriznim situacijama. Uostalom, sportaš ne smije biti ovisan o psihologu, i poanta rada psihologa je da on bude samostalan. A psiholog služi kao konzultant.
Puno je govora bilo i o združenosti a i Rudić i Tucak su naglasili da su tijekom priprema za veliko natjecanje distancirani od igrača ali kad ono krene da im se približe pa Tucak ističe:
- Tada smo svi zajedno. Nema tada ja bih otišao sam u šetnju, ja bih preskočio doručak i slično. Ako je doručak u 9 sati onda svi moramo biti zajedno i Pavić, koji se budio u šest sati, i ostali koji vole duže spavati. Na velikim natjecanjima to je pravilo.
A takvo pravilo Jasmin Repeša i Zlatko Dalić uopće ne zagovaraju. Naime, obojica poštuju rutine koje igrači donose iz svog kluba.
- Naša okupljanja su od dva do 14 dana pri čemu imamo 23 igrača što će reći i toliko glava i navika. I nastojimo da se u ta 22 sata kada nismo na terenu igrači osjećaju komforno. Tako je doručak po izboru, buđenje je po izboru pa i prvi trening u teretani je po izboru. Prva obveza je sastanak u 12.30, koji traje od sedam do 22 minute maksimalno, i on je svaki dan u isto vrijeme, baš kao i ručak u 13 sati. Mi ne mijenjamo vrijeme sastanka niti ručka osim ako je utakmica rano. A ako je nakon 16 sati u tom slučaju ne mijenjamo raspored jer ne želimo previše promjena da se igrači dobro osjećaju. Mi planiramo da dođemo na stadion 40 minuta prije zagrijavanja, i u tih 40 minuta, svatko ima svoju rutinu, i jednako je problem ako dođemo radnije ili kasnije od toga - ispričao je Luka Milanović.
- Utjecaj NBA košarke na europsku je dominantno visok i mi se ovdje prilagođavamo određenim metodama rada poštujući i dnevne rutine pojedinaca. Hoće li netko doći na doručak u 9 ili pola sata kasnije to nije bitno. Najvažnije je da nema kašnjenja pri polasku na trening. Bitno je da se igrač na dan velike utakmice dobro osjeća pa je i zbog toga važna njegova osobna rutina kako bi i tako učvrstio svoje samopouzdanje. Na dan utakmice se ne smije proizvesti niti najmanji stres, niti onaj tehničko-taktičke niti psihološke prirode, jer vas i najmanji izbacuje iz balansa - nadovezao se Jasmin Repeša koji je, iz osobnog iskustva, upozorio i na sljedeći problem:
- Gdje god radili važan je timski rad a posebno je to važno u, recimo, velikim i kaotičnim gradovima, s velikom prometnom gužvom. Kada sam preuzeo Romu dogodilo mi se da mi je, na moju prvu utakmicu, Islanđanin Stefansson zakasnio na utakmicu i da je došao tek na drugo poluvrijeme. Nakon toga smo na dan utakmice, nakon laganog jutarnjeg treninga, obvezno ostajali u karanteni da mi se ne dogodi da mi netko ne dođe na utakmicu.
Za spomenuti natjecateljski dan je važno da bude ispunjen, da sportaši o nastupu ne razmišljaju previše, pa je i zbog toga dobro, ako je utakmica navečer, da postoji i lagani jutarnji trening kao psihofizički podražaj.
- Dan počinje prije kada igrači idu spavati. I svi su skoro prestali pratiti san putem aplikacija jer nisu htjeli da im aplikacija ujutro "kaže" kako su spavali i kako se osjećaju - ispričao je anegdotalno Milanović dok je Repeša naglasio ovo:
- Na dan utakmice ne smijete igrače opteretiti hrpom informacija. Treba im zadati tri do četiri cilja uz obveznu vizualizaciju istog. I zato ja preferiram video prikaze jer ako se samo priča, na dan utakmice, puno puta se ta informacija ne zadrži kod igrača.
Slično je o doziranom informiranju igrača zborio i Ivica Tucak:
- Poželjan je popodnevni odmor, manji obrok tri sata prije utakmice te, za neke, rad s fizioterapeutom koji za njih često predstavlja ispušni ventil. Nakon toga slijede samo kratke informacije jer taktičku pripremu morate napraviti dan ranije. Kroz dan, osim pred samu utakmicu, s igračima izbjegavam taktičke teme, više se bavim razgovorom u stilu "jesi li dobro", svojevrsnim hrabrenjem, jer ovo drugo u svoj toj napetosti dana utakmice ionako ne čuju.
A ako je ta glazba MPT onda jugosima čir na želucu pleše 🤣