Hrvatsku mušku košarkašku reprezentaciju sustigla je zla kob. U vjeri i želji da nas odvedu na razinu više, čelnici HKS-a postigli su posve suprotan efekt i doveli nacionalnu vrstu do ruba ispadanja iz kruga selekcija koje će se kvalificirati na Svjetsko prvenstvo.
Nakon što je izgubio u osmini finala Eurobasketa, treneru koji je imao sjajno olimpijsko ljeto nisu dali ni najmanji kredit da se vadi kroz svjetske kvalifikacije, a taj isti Aleksandar Petrović sada s Brazilom ima 3-0, a njegov nasljednik Ivica Skelin 0-3.
Dojma smo da se u cijeloj toj priči nije dobro odvagnula ozbiljnost trenutka, od svih onih koji su trebali “vagati”. Kao da se podcijenila težina kvalifikacija, a precijenila vrijednost igrača koji su nam ostali na raspolaganju zbog činjenice da su nam najbolji spriječeni (Bogdanović, Šarić, Hezonja, Simon) radi jednog suludog rata kojeg je Fiba povela protiv Eurolige.
Trebali igrati najbolji
Ivica Skelin dobar je trener, to možemo reći čak i nakon ovih 0-3, jer tako su o njemu prošlo ljeto govorili i naši najbolji košarkaši dok je bio pomoćnik izbornika Petrovića. Nažalost, nije svaki znalac dorastao svakoj situaciji. Dvojica Vrankovića (Stojko, Joke) i Dino Rađa, ključni trojac HKS-a, očito su precijenili umijeće dobrog splitskog zanatlije pa su mislili da se kroz kvalifikacijske bure i nevere može proći bez iskusna trenerskog lisca i tu su se prevarili. Mnogi površni promatrači košarke sablažnjeni su što Hrvatska gubi od Nizozemske i Rumunjske jer oni nam kao ne bi smjeli biti ravni. No, tako misle samo oni koji su još uvijek vjeruju da je Hrvatska košarkaška zemlja i da takvi nama služe na nabijanje koš-razlike. A to su, zapravo, uigrane i kompletne reprezentacije (jer oni nemaju NBA i euroligaških igrača), koje ni pred kim neće izvjesiti bijelu zastavu. A Hrvatska je pak u prvom prozoru bila sastavljena od igrača koji nikad nisu imali važniju ulogu u reprezentaciji, neki ni u svojim aktualnim klubovima, a odjednom su se našli u situaciji da oni odlučuju o sudbini hrvatske košarke. Nakon odustajanja od veterana, u zabludi da nam više ne trebaju, nakon početnih 0-2 dogodio se obrat pa su oni ipak pozvani. Ukić i Tomas su se zahvalili, a Žorić, Popović i Perić su preuzeli SOS poziv s pučine vrlo nemirnih kvalifikacijskih voda. Na koncu je i Perić dao što se od njega očekivalo i šteta je velika što je Popović ozlijeđen (neće ga biti ni protiv Nizozemske) jer nam nedostaje upravo igrač njegove drskosti koju je izbornik na koncu pronašao u malom Uljareviću. Na žalost, prekasno.
Nema smjene izbornika
Nakon svega, HKS je ovog trenutka u nemiloj situaciji. Stojko Vranković preuzima na sebe najveću odgovornost, premda ništa manje odgovoran nije ni predsjednik Stručnog savjeta Dino Rađa. Jer, nisu se na vrijeme odlučili za odustajanje od eksperimentiranja sa Skelinom, a sada je za to kasno jer Fibini propisi i ne dopuštaju da se to čini u tijeku jednog para kvalifikacijskih utakmica. A možda bi baš jedna takva promjena i upalila za dvoboj s Nizozemcima jer ovim igračima od taktičara ovog trenutka više treba dobar trener-psiholog.
Činjenica da smo pucali 26 trica, od kojih je 20-ak bilo otvoreno, govori da je postojala neka igra koja će te prigode kreirati, no sada tu treba netko tko će uvjeriti te igrače da oni te neometane šutove mogu i pogoditi. S liste trenutačno slobodnih hrvatskih trenera (Perasović, Repeša, Anzulović, Mulaomerović, Jusup...) upitno je da li bi se tog posla, preko noći, prihvatili oni najrazvikaniji, no sigurni smo da bi već danas u Zadar došao Dražen Anzulović. Uostalom, on još od 2009. čeka svoju priliku i stalno ga se zaobilazi, pa možda je i za njega kucnuo čas.
Kako kod nas mladi igrači dobivaju priliku većinom igrom slučaja (Uljarević), kada u klupskoj blagajni više nema novca za strance i islužene veterane, možda i igrom slučaja dođemo i do dobrog izborničkog rješenja. Na žalost, naša košarkaška organizacija od svog postojanja nikad nije funkcionirala tako da za svaku važnu akciju ima “plan B” jer da jest, mi bismo onda već jučer znali tko je taj, pripremljeni, novi izbornik. No, kako nemamo pripremljenih unutarnjih rezervi, prepušteni smo slučaju koji je htio, gle slučaja, da je trenutačno slobodan i trener (Andrea Trinchieri) kojeg je Dino Rađa najviše želio. Uostalom, svojevrsna je slučajnost bila i onaj prolaz na Olimpijske igre jer smo kao 9. na EP-u za kvalifikacije dobili pozivnicu.
Upravo ovo što se sada događa sa košarkom će se dogoditi i rukometu i nogometu kada se potjeraju Gobac i Mamić. Nažalost znam da ću sada dobiti hrpu loših komentara od onih koji ne razumiju današnji sport, ali neka ovo ostane zapisano. Naime razlog tome je vrlo jednostavan. Sport danas nije više sport od prije 10 godina. Danas se sve vrti oko love. Kada iz sporta potjerate ljude koje motivira vlastita zarada onda dobijete ono što imate u košarci. Nekoliko puta sam pisao o tome na portalima da se navijači moraju pomiriti da su prošla vremena kada su "bili tići" na starom placu ginuli za bilu boju, a samo zato da bi ih Splićani tapšali po ramenima. Danas svako želi zaraditi i tome se treba prilagoditi. Da li je to sportski i moralno, vjerojatno i nije, ali tenutno tako to funkcionira. Pa pogledajte samo što se događa u najvećim ligama svijeta. PSG javno izigrava UEFA financijski fair play i koga će to biti briga kada sljedeći tjedan istrče PSG i Real u uzvratu LP. Nikog. Svi će jedva dočekati tu tekmu.