U utorak u 22.15 stalo je srce nogometnog velikana Dražana Jerkovića. Sjajni centarfor, trener i nogometni direktor nakon mnogih dobivenih bitaka na travnjaku izgubio je onu posljednju, životnu. Posljednjih godina mučio ga je šećer, bio je discipliniran pacijent.
Legenda Dinama, prvi izbornik...
U 315 utakmica, koliko je odigrao u plavom dresu postigao je ravno 300 pogodaka, a kući se vratio i kao najbolji strijelac sa Svjetskog prvenstva u Čileu (postigao četiri pogotka, mjesto dijelio još s petoricom strijelaca). Poslije igračke karijere okrenuo se trenerskom poslu i vodio Dinamo, Zagreb, jedno razdoblje vinkovački Dinamo te austrijski Klagenfurt i Villach. U povijest se upisao kao prvi hrvatski izbornik... (sh)
No, bolest je napredovala, prošlog tjedna u KBC-u Rebro liječnici su mu morali amputirati potkoljenicu lijeve noge. Prvi dani nakon operacije nudili su optimizam, a jučer nešto prije ponoći Jerkovićev dugogodišnji suradnik iz NK Zagreba i veliki prijatelj Ante Vrdoljak jedva mi je izgovorio: Umro Draža.
- Još u osam navečer čuli smo se. Povisila mu se temperatura, imao je 39. Rekoh mu, bio si devetka, zato i temperatura 39, a ne 38. Liječnici su bili uz njega, snižavali temperaturu, ništa nije pokazivalo na tugu. I onda je njegovo veliko srce stalo. Jednostavno je stalo - kaže Vrdoljak.
A u ponedjeljak posjetila je Dražu i delegacija Hrvatskoga nogometnog saveza, obišli su ga Vlatko Marković, Zorislav Srebrić i Slaven Bilić.
- Draža se odlično drži, razgovarali smo sat vremena, on je među četiri ili pet najsvjetlijih ljudi hrvatskog nogometa. Pomoći ćemo mu, što god bude trebalo. Snažno smo vezani, nismo se vidjeli neko vrijeme i sad, kad smo se poljubili, preplavile su me emocije - drhtavim glasom nakon posjeta ispričao je Marković za naš list.
Svi su vjerovali da će Draža uspjeti. I Koka Smolek i Žara Čuljak, njegovi veliki prijatelji. Svi smo vjerovali... I čekali dan kada će opet ući u Campari u Kranjčevićevoj.
Draža je bio velik nogometaš, čudo od centarfora. Kako je samo zabijao pogotke! Bio je i odličan trener. Bio je i prvi hrvatski izbornik. Sreo sam ga večer prije te utakmice u Maksimiru s Amerikancima 1990. Nije trebao ništa reći, njegovo je lice sve kazalo. Bio je Draža i sjajan klupski direktor.
Bio je velik borac, nogomet je bio njegov život. I uvijek, baš uvijek, bio je svoj. U svakom slučaju poseban. Nije znao za riječ kompromis, život je gledao na svoj način i borio se za svoje stavove, čvrsto i nepokoljebljivo išao je svojim putom.
Dražine “škarice”! Njegov zaštitni znak. I sada ih vidim. Draža je bio neponovljiv. Prvi sam ga puta vidio kao sedmogodišnjak, zabio je tri komada u Dinamovoj 4:3 pobjedi protiv Partizana u Maksimiru, plakao sam od uzbuđenja.
Opraštajući se od Draže, suza je tuge. Hrvatski nogomet, nogomet, napustio je velikan. Ostat će legenda o neponovljivom Dražanu Jerkoviću. Nogometašu i čovjeku.
