Koliko god nam je Bjeličin Dinamo sve do ove utakmice izgledao obećavajuće, mladenački poletno, čvrsto, neustrašivo, sve ovo još uvijek nije dovoljno za eliminaciju jedne solidne, iskusne europske momčadi kao što je Young Boys. Plavi su kvalitetom jednostavno inferiorni Švicarcima i njihovim afričkim legionarima, i zapravo, osim zbog izgubljene premije od 15 milijuna eura od plasmana u Ligu prvaka, nemaju previše razloga biti razočarani. I ne trebaju krivca za ispadanje tražiti u nizozemskom sucu.
Na ovaj poraz iz najmanje dva razloga ne treba gledati kao na tragičan neuspjeh. Najprije, Dinamo je nakon dugo vremena uspio razbuditi Zagreb, vratiti publiku u Maksimir i okupiti gotovo trideset tisuća gledatelja. To se nije dogodilo ni kada su ovdje igrali Arsenal, Bayern, i PSG, a posljednji put stadion je bio ovako pun još tamo davno, 2011. godine, kada je u Maksimiru gostovao Real Madrid.
Taj gromoglasni zbor od gotovo 30 tisuća ljudi koji je cijelu utakmicu nosio plave najveća je nagrada Nenadu Bjelici i njegovoj momčadi. Jer, malo je Dinamovih trenera koji su u tako kratkom vremenu, kao tihi, skromni, samozatajni, ali autoritativni Bjelica, predstavili Zagrebu tako fanatičnu i ratnički nastrojenu momčad, u čijoj se igri savršeno zna ‘kućni red’, tako dobru kemiju od nogometaša sa svih strana Europe, usto sa samo jednim rođenim Zagrepčaninom. Bjeličini ratnici pali su muški, pa iako su Ligu prvaka prokockali u samo dvije minute neshvatljivim propustima obrane, oni za ovaj poraz nisu zaslužili ni jedan, jedini zvižduk.
>> Pogledajte redove za ulaznice Dinama
Dinamo je eliminacijom od Young Boysa sveden u realne okvire, tamo gdje svojom kvalitetom i pripada, u Europsku ligu, koju ne treba doživjeti kao utješnu nagradu, nego kao priliku da plavi još jednom pokušaju prezimiti u Europi. S ovakvim pristupom, s ovakvim vjetrom u leđa s tribina to zaista ne izgleda kao nešto nedostižno. A i tamo neće nedostajati atraktivnih suparnika; na meniju su Chelsea, Arsenal, Sevilla, Bayer Leverkusen, Milan, Bešiktaš, Lazio, Marseille... Bit će još velikih utakmica u Zagrebu ove jeseni..
U svakoj od svojih najlegendarnijih epoha, Dinamo je imao najmanje jednoga briljantnoga Bosanca; 1967. Denijala Pirića, 1982. Džemala Mustedanagića, 1998. Edina Mujčina, a 2018. čak trojicu - Dilavera, Gojaka i Hajrovića. Svaki od ove trojice daje poseban pečat Dinamovoj igri, osobito Izet s pramenom i ubitačnom ljevicom, čiji potezi na trenutke podsjećaju na Mujčinovu lucidnost i majstorstvo. Na žalost, ‘Hajrina’ remek-djela protiv Švicaraca nisu donijela prevagu na Dinamovu stranu, ali možda njegove najbolje utakmice za plave tek dolaze.
Od svih Dinamovih pojačanja u utakmici protiv Young Boysa zamračenje se dogodilo onome od kojega se to najmanje očekivalo. Marin Leovac prije pet godina u dresu bečke Austrije bio je Dinamov krvnik, a sinoć u plavom dresu jedan trenutak njegove nesmotrenosti donio je Švicarcima jedanaesterac. No, daleko od toga da je Leovac krivac za Dinamov poraz. Plavi lanac imao je previše slabih karika.
Uostalom, samo tri Dinamova udarca u okvir, kod kuće, pred punim stadionom, najbolja su ilustracija nemoći.
