Kako to uobičajeno biva između sezona, mnogi nogometaši tijekom lipnja i srpnja vješaju svoje kopačke o klin, a posljednje umirovljenje vjerojatno je jedno od najvećih. Jedan od najboljih napadača u španjolskoj povijesti Fernando Torres je u 35. godini života odlučio završiti svoju nogometnu karijeru te mu se zaslužuje odati počast barem malim pregledom njegove uistinu jedinstvene karijere.
"Imam nešto jako važno za objaviti. Nakon 18 uzbudljivih godina vrijeme je da završim svoju nogometnu karijeru", objavio je Torres na svojim društvenim mrežama.
Španjolac koji je svoje dane u limačima počeo kao vratar bacio je oči svih skauta na sebe već kao 10-godišnjak kada je za niželigaški klub Rayo 13 postigao 55 pogodaka. Tada ga na probu je uzeo Atletico Madrid. Torres se dokazao i bez većih poteškoća preuzeo primat u svakom od dobnih uzrasta u kojima je igrao. Kao 15-godišnjak je proglašen najboljim nogometaša svijeta u svojem uzrastu, a tada je već s Rojiblancosima potpisao i svoj prvi profesionalni ugovor.
Možda najbolje njegovu veličinu prikazuje činjenica da je u klubu kao što je Atletico Madrid, jednoj tvrdoglavoj franšizi s čvrstim principima i tradicijama, sa samo 19 godina postao kapetan. Najzanimljiviji podatak u toj priči jest da je bio kapetan tada 33-godišnjem Diegu Simeoneu, no nešto o tome malo kasnije. Već u svojoj drugoj punoj sezoni na tadašnjem stadionu Atletica Vicente Calderonu je postigao 19 pogodaka u 35 utakmica, a Atletico, koji tada nije bio ni blizu razine na kojoj su u posljednjih pet-šest godina, dugo je vapio za takvim pojedincem.
Već kao 19-godišnjaku mu je 2003. došla bombastična ponuda na stol. Roman Abramovič je tada tek preuzeo Chelsea i počeo mahnito kupovati po svim ligama. Jedna od najvećih želja bio mu je upravo Torres, a tada je za njega htio isplatiti 30 milijuna eura. Tadašnjih 30 milijuna eura je, bez ikakvog pretjerivanja, kao današnjih 100, čisto da si stvorite neku predodžbu. Bluesi ga nisu uspjeli tada dovesti jer je Španjolac iskazao vjernost prema klubu iz dječačkih dana.
Međutim, 2007. je Torres trebao iskorak, trebao je nešto novo u svojoj karijeri. Odabrao je najveći izazov - nogomet na Otoku. Za 38 milijuna eura je otišao u Liverpool, a da nije bilo današnjih akvizicija kao što su Salah, Van Dijk ili pak Alisson, Torres bi bio uvjerljivo najbolja kupnja u povijesti kluba. Možda ste već i zaboravili, ali ono što je pokazivao u klubu s Anfielda je bilo nevjerojatno. Već u svojoj prvoj sezoni Premier lige je u 33 nastupa uspio zabiti 24 komada, a u tri i pol sezone s Redsima zabio je 65 pogodaka u 102 ligaška susreta.
Taman dok vanzemaljci Messi i Ronaldo nisu stupili na scenu, glavni u razgovoru za najboljeg igrača svijeta bili su Torres i Kaka, a 2008. godine kad je Ronaldo ispred drugoplasiranog Messija osvojio Zlatnu loptu Torres je bio odmah na trećem mjestu, tik do Argentinca.
Sva ta liverpulska bajka zaključena je u siječnju 2011. kad je Roman Abramovič konačno, nakon osam godina, uspio zadobiti usluge tada najbolje devetke svijeta. Iskeširao je, naravno, ovog puta puno više, točnije 59 milijuna eura, a tada je sve krenulo nizbrdo. Nije Torres igrao toliko loše koliko se predstavljalo, već je nekoliko njegovih bizarnih promašaja postalo viralno i to mu je rasturilo samopouzdanje, što je znao i sam priznati pred kamerama. Uz to, naškodila su i ogromna očekivanja jer je, istini za volju, u Liverpoolu bio miljama bolji. Mnogi engleski mediji proglasili su transfer Torresa iz Liverpool u Chelsea najgorim u povijesti zimskih prijelaznih rokova.
Nogometni svijet nije dovoljno cijenio El Nina upravo zbog perioda u Londonu, no uvijek simpatični Španjolac se iskupio plavcima na najbolji mogući način, kad je najbitnije. Pogodak iz kontre u zadnjim trenucima dramatičnog polufinala protiv Barcelone doveo je pred ekstazu Garyja Nevillea, ali i cijeli otočki nogomet. Osigurao je El Nino Chelseaju finale Lige prvaka koje su u konačnici osvojili protiv Bayerna, a takvo što se ne zaboravlja.
Zatim se nakon iskupljenja, preko milanske prečice vratio kući u Madrid gdje ga je kao trener dočekao Simeone, kojem je Torres još kao tinejdžer bio kapetan. Ovog puta je El Nino bio prisutan u nešto drukčijoj ulozi. Iako je tek bio u svojim ranim tridesetima, nije htio uzimati dragocjeno vrijeme na terenu Antoineu Griezmannu, Mariju Mandžukiću ili Diegu Costi. Odlučio je više služiti momčadi kao mudrac svlačionice te je pomagao savjetima mladim igračima.
Svoj suton je doživio gdje i mnogi nogometaši današnjice, u slabijoj ligi izvan Europe kako bi svojoj četveročlanoj obitelji mogao omogućiti još bolju i sigurniju budućnost. Otišao je u japanski Sagan Tosu, zabio svoja posljednja tri službena pogotka i uzeo novčane zalihe za kraj.
No to možda i nije kraj El Nina u nogometnom svijetu. U nedjelju ujutro će objaviti više detalja oko umirovljenja, a kakav je trend naletio na današnje nove "umirovljenike", možda čujemo i ponešto o želji za trenerskim angažmanom. Ako ne, trebamo ga pustiti da se odmori sa svojom obitelji, nakon ovih 18 godina je itekako zaslužio.
>> Trebaju li očevi, baš kao Zidane, gurati sinove u prvu momčad?
Umirovio se najmanje deset godina prekasno. Sličnu pogrešku napravio je i Srna. Treba otići na vrhuncu, kao legenda, kao Mandžo, kao Janica!