Domagoj Duvnjak, kapetan hrvatske rukometne reprezentacije, nakon dugo godina proslavit će Božić u rodnom Đakovu. Zbog obaveza u njemačkoj ligi Božić bi obično čekao u Hamburgu ili Kielu.
– Nakon 15 godina dočekat ću Božić u Đakovu, s obitelji, i osjećaj je neopisiv. Moj Kiel imao je velike sreće u rasporedu. Trebali smo igrati 23. prosinca s Gummersbachom, no njima je dvorana zauzeta tako da sam zadnju utakmicu za "zebre" ove godine odigrao 20. prosinca kada smo u našoj dvorani pobijedili Hannover. Odmah drugi dan sam otišao za Hrvatsku. Eto, imam čak velikih pet dana odmora jer 26. prosinca počinje druga faza priprema za Europsko prvenstvo – kaže Duvnjak.
GALERIJA Hrgović svladao Australca De Morija
Na velikoj sceni ste od 2007. godine?
– Ide vrijeme, idu godine. Jako dobro se sjećam tog svog prvog nastupa na Svjetskom prvenstvu. Igrao sam samo zadnju utakmicu na turniru, za peto mjesto protiv Španjolske. Kakva zanimljivost, debitirao sam u Mannheimu za reprezentaciju, a upravo ćemo u ovom njemačkom gradu 12. siječnja 2024. igrati prvi susret na predstojećem Europskom prvenstvu.
Sjećate li se svog prvog Europskog prvenstva?
– Kako ne, bilo je to 2008. godine u Norveškoj. Sjećam se da je bila velika zima, snijega koliko hoćeš. No, kako je to za mene bilo pravo prvo veliko natjecanje, sve mi je bilo kao u bajci. Sjećam se da sam šutirao sedmerce. Lino Červar, tadašnji izbornik, dao mi je veliko povjerenje. Imali smo jako puno problema na tom EP-u, Ivano Balić do posljednjeg trenutka nije znao hoće li igrati zbog problema s trbušnim zidom. Finalnu utakmicu protiv Danske dosta naših igrača dočekalo je ozlijeđeno, izgledali smo kao "ratnici podzemlja", s flasterima, zavojima. A i suci nam, nisu bili naklonjeni u finalu, sjećam se da je u jednom trenutku utakmice Červar dobio crveni karton.
Červar me poslao na tribinu
Zanimljivo da finale niste igrali?
– Da, to je bila izbornikova odluka. Poslao me na tribinu, a umjesto mene u sastav je upao Josip Valčić. Ne bunim se, na svom prvom velikom natjecanju osvojio sam medalju. Nitko nije bio sretniji od mene.
Znate li koliko još igrača iz 2008., osim vas, i danas aktivno igra?
– Uh, teško pitanje...
Evo, da vam olakšamo – Zlatko Horvat igra u mađarskom Dabasu, Ivan Čupić u Zagrebu, Mirko Alilović brani u poljskoj Wisli, a Blaženko Lacković se povremeno nađe u zapisniku utakmice za svoj Hamburg.
– Dobro, svi su oni stariji od mene. Ovo za Laca ne znam. Često se čujemo, a i vidimo jer smo blizu, ali nisam znao da sjedi na klupi kao igrač. Kad smo već kod Čupića i Horvata, mislim da je to bilo prvo njihovo zajedničko veliko natjecanje. Kod njih u sobi bio je aparat za kavu i tamo smo se znali družiti. Soba je imala simpatični natpis – "Mali i manji".
VEZANI ČLANCI:
Nakupilo se u ovih 16 godina dosta europskih prvenstava. Osvojili ste tri srebrne medalje, 2008., 2010. i 2020. godine, te dvije brončane – 2012. i 2016. godine.
– Statistički to lijepo zvuči, ali svi znamo da žalimo za barem jednom zlatnom medaljom. Hrvatska je bila svjetski i olimpijski prvak, nikada ne i europski. Ne kažem da ću kao igrač dočekati europsko zlato, ali bilo bi lijepo kada bi se ta priča o zlatima zaokružila.
Gdje ste bili najbliži zlatu?
– U Švedskoj 2020. To je bio sjajan turnir za nas. Prvi i drugi krug igrali smo u Grazu i Beču, pred punim tribinama naših navijača. U Beču smo već nakon dvije utakmice osigurali polufinale pa smo imali šest dana odmora. Svi se dobro sjećaju povijesnog polufinala protiv Norveške, produžetaka i onog pogotka Muse za plasman u finale. U finalu smo do 55. minute vodili, imali smo zlato nadomak ruke, ali Španjolci su bili bolji. Bili su iskusniji kad je trebalo. Taj poraz mi je jedan od najtežih u karijeri. Jako bolan.
Pamtite i poraz u finalu od Francuza, na EP-u u Austriji 2010. godine?
– To prvenstvo mi je najviše ostalo u sjećanju zbog navijača. Mi smo igrali prvi krug u Grazu. To je kao da smo stvarno igrali kod kuće. U Beču je bio drugi krug i polufinale i finale. Jednostavno sam uživao to prvenstvo. Finale... Mislim da smo poveli 12:9. Francuska se vratila, 3:0 su napravili, mislim da je bilo 12:12 na poluvremenu. Drugo poluvrijeme su se odlijepili. Ivano je zabio predivan gol. Lobao je Omeyera i mislim da smo se tu vratili na jedan ili dva. Međutim, na kraju nismo imali snage okrenuti utakmicu i Omeyer je obranio. Naravno, kao i svaki put, par bitnih lopti. Francuska je na kraju uvjerljivo pobijedila. Uvijek smo imali problema s Francuskom. Bili su jednostavno jaki. Njihova obrana je funkcionirala savršeno s Omeyerom iza njih. Svaki napad smo se mučili zabiti gol. Imali su fenomenalnu ekipu. Jednostavno, puno puta su uništili moje snove. Nažalost, ali to je tako. Nekad čovjek treba priznati i reći da su u tom trenutku jednostavno bili bolji.
VEZANI ČLANCI:
U vremenu od 2008. do 2018. godine Hrvatska je stalno bila u vrhu na europskim prvenstvima. U tih deset godina igrali smo stalno u polufinalima, a način na koji smo osvojili broncu u Poljskoj 2016. godine još i danas se prepričava.
– Ja to još dan-danas ne mogu objasniti, opisati. Nama se trebalo poklopiti nekoliko rezultata prije naše utakmice. Mislim da su Norveška i Francuska igrale prije nas, a mi smo dobili priliku ako dobijemo više od 12 razlike da možemo ući u polufinale. Pero Metličić je došao, bili smo u krugu na zagrijavanju, rekao je: "Dečki, vjerujte! Jednostavno vjerujte, može se iz minute u minutu. Tko zna što se može dogoditi na kraju?" Mislim da je to jedna od dražih mojih utakmica u reprezentaciji, ako ne i najdraža. Letjeli smo po terenu, ne mogu to opisati. Da nam je netko rekao prije da ćemo dobiti priliku da možemo ući u polufinale... Mi smo bili spremili stvari i čekali da utakmica završi jer smo trebali ići igrati u drugi grad od petog do osmog mjesta. I onda pobijediš, dođeš u sobu, raspakiraš se. I žao mi je jako zbog utakmice protiv Španjolaca u polufinalu. Mislim da smo tu bili zreli ući u finale.
Europsko prvenstvo 2018. godine, Hrvatska domaćin, ali smo ostali bez polufinala...
– Prvo moram reći da sam godinu prije imao jednu veću stanku zbog ozljede. Na to prvenstvo nisam došao potpuno spreman. Prvu utakmicu igrali smo protiv Srbije, puna Spaladium Arena, ponijelo me. Srce je htjelo, noge ne i dogodila se ozljeda u 57. minuti. Ozljeda zbog koje više nisam igrao na tom turniru. Taj detalj mi je poslije pomogao u karijeri jer sam shvatio da na vrijeme treba stisnuti kočnicu, stati, razmisliti. Nemam više tijelo dvadesetgodišnjaka i ne idem više glavom kroz zid. Vidim da dolaze mlađi, brži i jači igrači – kaže Duvnjak.
Bilyk se neće smijati
Posljednji EP ste pak propustili zbog korone i sada sve opet tu, što možemo očekivati od Hrvatske u siječnju 2024.?
– Prvo mi je drago da se igra u Njemačkoj gdje ćemo imati veliku podršku naših navijača, što nije nevažno. Nikad nisam volio prognozirati rezultat i plasman pa neću ni sada. Bitno je da smo svi zdravi i uvjeren sam da možemo biti konkurentni svakoj reprezentaciji. Skupina u prvom krugu nije nimalo laka. Tu je jaka Španjolska i ništa manje opasna Austrija i Rumunjska. Za Austriju igra moj najbolji prijatelj iz Kiela, Bilyk. Već se zezamo na račun te utakmice, vidjet ćemo na kraju tko će se više smijati. Svi smo svjesni da na posljednja tri natjecanja nismo bili dobri, od toga ne treba bježati i zato ćemo napraviti sve kako bismo to ispravili.
VEZANI ČLANCI:
Igračka karijera se bliži kraju ili?
– Ne razmišljam još o kraju. Potpisao sam ugovor na još godinu dana za Kiel. Sljedeće godine čeka nas, nadam se, nastup na Olimpijskim igrama, a 2025. smo domaćini Svjetskom prvenstvu. Što će biti poslije, ne znam. Znam samo da neću među trenere, ali da ću ostati u rukometu – hoću. Ipak sam ja u ovom sportu, zahvaljujući ocu, od šeste godine – zaključio je Domagoj Duvnjak, koji će u siječnju Hrvatsku povesti prema još jednoj velikoj medalji.
Hvala ti na svemu. Igrao si zdrav, bolestan, ozlijeđen...Uvijek si igrao za svoju Domovinu. Jedan i jedinstven Duvnjak!