Svatko tko je gledao nedavnu utakmicu s Goricom u sastavu cibosa mogao je primijetiti jednog visokog momka “kojem se lopta lijepi za ruku”. Trener Vladimir Jovanović odlučio je vjerovati svom pričuvnom razigravaču i to je bio pun pogodak. Lovro Gnjidić (197 cm) odigrao je možda i najbolju utakmicu za seniore Cibone. Momak koji će uskoro proslaviti 20. rođendan iznenadio je i vlastitog oca, direktora Dubrave Furnira Borisa Gnjidića, košarkaša s euroligaškim iskustvom (Krka) i dugogodišnjeg igrača KK Zagreb i Dubrave.
– Odigrao je završnicu mirno, kao veteran. U nekim košarkaškim stvarima Lovro razmišlja jako zrelo, a u drugima se još ponaša kao dijete. Premda smo i mama i ja bili košarkaši, on ne traži savjete, to njemu nekako samo dolazi.
Košarka već za dobro jutro
A nova nada hrvatske košarke dolazi iz obitelji u kojoj svi igraju košarku. I brat Matija, junior Dubrave, i osmogodišnja sestrica Iva, koja trenira u školi košarke kod svoje mame Lidije.
– Supruga je nastavnica razredne nastave u OŠ “Mato Lovrak”, gdje vodi i školu košarke, ja joj pomažem a nastavnik sam tjelesnog u OŠ Žuti brijeg.
No tu ova priča o košarkaškoj obitelji ne staje, jer i šira obitelj posve je košarkaška. Naime, Lidijina sestra Tihana također je bivša hrvatska reprezentativka, koja se pak udala za bivšeg reprezentativca Miru Jurića. A oni koji su pratili košarku 90-ih godina znat će da je riječ o jednom od najvećih talenata tog vremena, igraču koji je s 22 godine igrao na SP-u u Torontu, kao suigrač Kukoču, Rađi, Stojku...
A i kod Jurića je košarka tema i za “dobro jutro” i za “laku noć”. Naime, Tihana je trenerica u Akademiji Anđe Jelavić, Miro je profesionalni trener u matičnoj mu Šibenki, a njihov 11-godišnji sin Tin također je košarkaš (vrlo nadaren) pa je teško vjerovati i da prvi sport danas petogodišnje kćeri Gite neće biti upravo “kraljica igara”.
A da je priča košarkaški još šira, otkrila nam je Lovrina mama Lidija:
– Lovrina krsna kuma je Danira Bilić Nakić, tri godine najbolja košarkašica Europe, a danas majka triju košarkašica, a krizmani kum mu je košarkaš Mario Maloča. A u Srimi, gdje ljetujemo, prvi smo susjedi s nekad ponajboljim košarkašem Europe Matjažom Smodišem, s kojim dijelimo kuću.
Je li u braku dvoje košarkaša taj sport bio logičan izbor za klince?
- Nismo mi njima rekli da moraju trenirati košarku. Doduše, mi smo ih kao male vukli sa sobom po košarkaškim dvoranama pa ne treba čuditi njihov izbor. Sretna sam da se bave sportom, jer danas pridobiti djecu za sport je sve teže.
Kako mama gleda na Lovrin igrački razvoj i pompu koja se polako oko njega stvara?
– Kao roditelj subjektivna sam, no kao bivša košarkašica mogu vidjeti da je Lovro talent koji svi primjećuju. Neće mu biti lako izdržati taj pritisak, no ja mu stalno govorim da će mu se taj rad isplatiti.
S obzirom na to da se već sada može čuti da Cibona ima ponude za Lovru, što bi mama više voljela? Da već sada ode u inozemstvo ili da što dulje ostane u Ciboni?
– Kao mama, ja bih voljela da se on ovdje što dulje zadrži. No, s druge strane, ako ode van, možda će se prije osamostaliti. Tu je kod kuće, u komfornoj zoni, pa je možda manje profesionalan nego što bi bio vani.
Sestre Abrlić zajedno su 1997. osvojile naslov pobjednica Mediteranskih igara, a Tihana je utoliko bila zapaženija što je studirala na sveučilištu (UCONN), s jednim od najuglednijih košarkaških programa u SAD-u, gdje je diplomirala komunikacije što joj je danas i poziv. A i mlađa sestra Abrlić ima vrlo talentirana košarkaša, doduše devet godina mlađeg, za kojeg kaže:
– Roditeljima je najteže biti objektivan, posebice kada je u pitanju netko tako mlad. Čini mi se da je ovo šibensko podneblje sjajno za razvoj talentirane djece, a Tin trenira u “Draženu Petroviću”, najboljoj školi košarke u Hrvatskoj.
Tata Gnjidić kaže da je to još jedan kojem se lopta lijepi za ruku, pa mama Jurić ističe:
– Sada bi moj suprug Miro rekao da je sin na tatu, a ja obično kažem neka samo ima maminu glavu, jer ja sam bila uporna i odgovorna.
A tata Miro doista je bio izniman talent, nova velika šibenska nada, koji će i sam priznati da nije realizirao sav potencijal:
– Ja sam tu da sinu kažem što ne smije raditi. Možda sam donio neke krive odluke, nisam na vrijeme otišao u inozemstvo. A imao sam u kombinacijama i NBA ligu, a zvao me i tadašnji trener Reala, legenda kluba, Wayne Brabender, a ja vam ni danas ne mogu reći zašto to nisam prihvatio. Iz današnje perspektive gledano, u Madrid bih krenuo i pješice, a tada me možda bilo strah, možda nisam imao od koga dobiti dobar savjet jer moji roditelji tada nisu toliko bili u tome. No, zato će moja djeca imati od koga dobiti savjet.
Tata Boris vrlo je oprezan
A savjetovat će moći i nećaka Lovru, o kojem tetak Miro kaže:
– Lovro je doista poseban, svoj, a ovdje bismo rekli da “ne fermaje nikoga ni pet posto”. Sviđa mi se što zna iskočiti iz okvira, dodati loptu iza leđa, kroz uši protivniku.
Kad je sinov talent u pitanju tata Boro nastoji biti vrlo oprezan i kao pravi pedagog nije sretan kada se Lovru uzdiže tamo gdje bi tek trebao dospjeti. A sam Lovro, o tome da li planira živjeti od košarke, prije par mjeseci je ovako zborio:
- Mislim da za to imam izgleda. Neki možda pretjeruju u procjenama mog talenta, no svjestan sam da imam potencijala i to moram iskoristiti. Još uvijek ponekad pretjeram s ekshibicijama, no moram se smiriti, nisam više u juniorima.
A kao kadet i junior Lovro je nekako prošao ispod radara. Nije baš bio meta NBA skauta.
- Bili smo kao momčad uvjerljivi, a ja sam bio na pet do 10 koševa. Nije bilo potrebe da se ja iskazujem, više sam gledao da dodam dobru loptu - kazao nam je ovaj, katkada, flegmatični mladac koji s loptom u ruci doista ima “ono nešto”.
