Domagoj Duvnjak bit će na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj sedmi hrvatski rukometni kapetan. Na tom mjestu zamijenio je Marka Kopljara koji je vodio reprezentaciju na dva velika natjecanja, na Europskom prvenstvu u Poljskoj gdje smo lani osvojili broncu te na Olimpijskim igrama u Riju gdje smo ispali u četvrtfinalu.
Marko je postao kapetan kad je Željko Babić postao izbornik. Babić je odgovarao da je takav dogovor između igrača.
Najtrofejniji hrvatski kapetan je Slavko Goluža. On je nosio traku od 2001. do 2006. godine, a u tom razdoblju Hrvatska je osvojila olimpijsko zlato u Ateni (2004.), svjetsko zlato u Portugalu (2003.) i svjetsko srebro u Tunisu (2005.).
Dvije osvojene medalje kao kapetan ima Alvaro Načinović – svjetsko srebro 1995. i europsku broncu 1994. godine. Imao bi i treću da ga Velimir Kljaić nije poslao na tribinu poslije prve utakmice na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine.
Majstor do majstora
Umjesto Načinovića u igru je ušao Jović, a kapetansku traku preuzeo je Perkovac koji ju je nosio do 1998. godine. Kapetan s najviše medalja, ali bez ijedne zlatne, jest Igor Vori koji je naslijedio Peru Metličića koji je nosio traku od 2007. do 2009. godine.
Vori je bio kapetan od 2010. do 2016. godine, a u tom vremenu Hrvatska je osvojila europsko srebro (2010.) i broncu (2012.), svjetsku broncu (2013.) i olimpijsku broncu (2012.).
– Koliko sam samo puta gubio u polufinalima, ali i u utakmicama za treće mjesto. Da, svaki taj poraz bio je razočaravajući. A kad smo gubili, ja sam prvi kao kapetan morao pred novinare – znao je reći Vori.
Kada je Zdravko Zovko postao izbornikom hrvatske rukometne reprezentacije uoči premijernog nastupa na jednom velikom rukometnom natjecanju, a to su 1993. godine bile Mediteranske igre u Francuskoj, odluka o kapetanu nije bila laka.
U toj generaciji bio je majstor do majstora – Saračević, Smajlagić, Puc, Matošević, Kljaić, Ćavar, Perkovac. Odluka igrača bila je da to bude Alvaro Načinović, igrač s u to vrijeme najduljim igračkim stažom, čovjek koji je tada u svojim rukama imao velik broj nastupa u ondašnjoj jugoslavenskoj ligi koja je možda bila u to vrijeme i najjača u Europi.
Goran Perkovac jedini je igrač koji je u dva navrata bio kapetan. Nakon Europskog prvenstva 1998. povukao se da bi ga 2000. godine u reprezentaciju vratio Zdravko Zovko i dao mu kapetansku traku.
– Vjerojatno, da se mogu vratiti 17 godina unatrag, ne bih vraćao u reprezentaciju starije igrače poput Saračevića, Smajlagića ili Perkovca koji su ipak već tada bili u poznijim godinama. Opet, cilj je bio izboriti nastup na Olimpijskim igrama u Sydneyu gdje smo trebali braniti zlato iz Atlante. Nažalost, izgubili smo nesretno od Slovenaca u susretu za peto mjesto – prisjeća se Zdravko Zovko. Najveća enigma bila nam je tko je bio kapetan hrvatske reprezentacije na Europskom prvenstvu 1998. u Italiji.
Zanimljivo je da se igrači koji su u to vrijeme igrali uopće ne sjećaju tko je bio kapetan.
Pitanje za milijun kuna
– Nemam pojma – poručio je Nenad Kljaić, danas izbornik Saudijske Arabije. Patrik Ćavar na trenutak je razmislio pa rekao: “Kume, ne znam. Ja nisam.”
Pokušali smo kod Božidara Jovića, u to vrijeme sjajnog kružnog napadača.
– Hm, ne, ne mogu se sjetiti.
Zvonimir Bilić pokušao se sjetiti po linijama, počevši od krila do vanjskih.
– Ne, ne znam. Baš čudno. Da nije možda Mirko Bašić? – pitao se Bilić.
Nije puno pomogao ni Valter Matošević.
– Uh, pitanje za milijun kuna. Ne mogu vam pomoći – istaknuo je .
Probali smo kod Vladimira Jelčića.
– E, ja u to vrijeme nisam igrao za reprezentaciju – izvukao se Mana.
A onda se javio Slavko Goluža.
Pa ja sam bio kapetan 1999. godine.
A tko je bio 1998. godine?
– E, ne sjećam se. Čekajte, mislim da je bio Ratko Tomljanović. Ma ne, bio je Perkovac. Da, da, on je bio sto posto – nije se dao smesti Slavko Goluža.
