U Hajduku su se proteklog tjedna povukli ozbiljni potezi. Na nedavnoj Skupštini ugašena je druga momčad koja je klub koštala čak 11 milijuna kuna po sezoni. Od 41 igrača iz te momčadi pet će otići u prvu momčad, 17 će otići na posudbe u razne “partnerske” klubove, dok će 19 morati tražiti novi klub.
Tu će troškovi već znatno biti srezani, a bit će i srezani oni prve momčadi, i to za čak 30 posto. Srezane su plaće nogometaša za ukupno 5,6 milijuna kuna, a ostalih zaposlenika kluba (od vrha do “dna”) za 4,4 milijuna. Glavna dva cilja kluba su, jasni su predsjednik Lukša Jakobušić te sportski direktor Mindaugas Nikoličius, smanjiti troškove što je više moguće te poboljšati rezultate, što je jako velik izazov te su potrebni rizici poput ovakvih.
Najlakše je laički zatvoriti oči pred činjenicama i reći da su oni samo jedni u nizu službenika koji će gledati vlastitu korist te neće mariti za dobrobit zajednice i institucije za koju rade. Koliko god je to puta u prošlosti stvarno bio slučaj, u ovoj konkretnoj situaciji to uistinu nije tako. Čak i ako ne zakopamo dublje (a hoćemo), dovoljno vam o svemu govori činjenica da Nikoličius u Hajduku prima znatno manju plaću od one u Gorici, a iz Gorice ga nitko nije potjerao, nego se sam odlučio na novi izazov.
Pogledate li prošlost obojice, možete zaključiti da je riječ o ljudima kojima je najvažnije raditi kvalitetan posao. Vrijedi ukratko proći životopise i predsjednika i direktora na ovakvim pozicijama. I jedan i drugi imaju iskustva, i jedan i drugi imaju pregršt uspjeha.
Da započnemo s “gosparom” kluba, Jakobušić je, rezultatski, jedan od najuspješnijih predsjednika bilo kojeg sportskog kluba u hrvatskoj povijesti. Vaterpolski velikan Jug s njim na čelu prije četiri godine došao je do pet trofeja u jednoj sezoni, što nijednom našem klubu nije uspjelo.
No nije Jakobušić na Jug djelovao pozitivno samo rezultatski. Iako je u klubu na svim razinama potegnuo dosta važnih projekata, istaknut ćemo jedan od mnogih čisto da stvorimo sliku. Jug je u doba Jakobušića postao i jedan od rijetkih sportskih klubova naše zemlje koji je uspio dobiti bespovratna sredstva iz EU fondova, i to za razvoj manjih, siromašnih klubova iz županije (VK Cavtat, VK Gusar, VK Bellevue I VK KPK).
S druge strane, Nikoličius se bavi ovim poslom već gotovo 15 godina. Sa samo 23 godine došao je na poziciju sportskog direktora škotskog Heartsa te je klub iz prosjeka uzdignuo na treće mjesto (odmah iza velikana Celtica i Rangersa). Nakon toga se vratio u svoju zemlju, točnije u Žalgiris u kojem je osvojio 15 trofeja za osam godina rada. Nakon toga je, tijekom 2018., došao u Goricu i od omalenog nebitnog drugoligaša stvorio ozbiljnu momčad HNL-a u kojoj se ne priča o ostanku u ligi, već o napadu na mjesto u europskim natjecanjima.
Najbitnije je da se Jakobušić i Nikoličius na čelu, a i ostali suradnici s njima ne boje izaći iz zone komfora. Lako je igrati na sigurno i ostati u borbama od trećeg do petog mjesta, ali još uvijek poprilično novo vodstvo Hajduka ne želi gledati tako, želi riskirati i povlačiti poteze koji bi mogli dovesti klub u teško stanje ako nešto ne ode po planu, ali isto tako poteze koji bi, ako sve pođe po zamišljenom, mogli vratiti Hajduk u dane stare slave, dane koje Splićani čekaju već jako dugo.
Svi spominju onu 2005. godinu kad su bijeli posljednji put osvojili naslov prvaka, ali gotovo nitko ne spominje da Hajduk čeka na drugo mjesto HNL-a od 2012. godine, dakle već skoro cijelo desetljeće. Uzimajući to u obzir, ljubitelji kluba s Poljuda bi trebali biti prezadovoljni i drugim mjestom budući da bi im to bio najveći uspjeh u recentnoj povijesti.
Iako su rezultatski uspjesi istinski (a ne samo u obliku floskule) jedan od glavnih prioriteta, treba sagledati širu sliku kako bi se do takvih rezultata uspjelo i doći. Najvažnije je, uz sve nabrojeno, strpljenje ljubitelja Hajduka, bez toga se ne može izgraditi atmosfera s povjerenjem u ljude koji se trude. Strpljenje prema svima, od igrača na terenu, stratega Paola Tramezzanija i njegova stožera koji imaju vrlo dobar omjer unatoč neuigranosti (9-4-4), pa sve do već spomenutog vrha kluba. Možda uspiju, možda ne uspiju, ali ako sagledamo sve faktore, nema sumnje da će novo vodstvo dati sve od sebe za boljitak hrvatskog velikana.
Ajmo jos jedan clanak za ovce