Pobjeda Rijeke u Jadranskom derbiju u okviru 26. kola HNL-a čista je i zaslužena. Ničim splitska momčad na Rujevici nije pokazala da je kadra zadržati prvo mjesto na ljestvici, a to znači niti uzeti barem bod s teškog gostovanja. Radomir Đalović, potpisnik još jednog u nizu znanstvenih radova kojeg bi mnogi voljeli prepisati, postavio je svoje momke tako da su oni na jasan način artikulirali sve ono što žele ostvariti u 90 minuta. Njih, dapače, nisu zanimali medijski napisi pojedinih Hajdukovih legendi o tome kako će sve završiti. Pričali su na terenu, i to toliko glasno da se ni glavne Hajdukove vedete poput Rakitića i Livaje praktički nisu vidjele... Čista pobjeda, tri boda, prvo mjesto na zadnjem prolaznom vremenu sezone. Sve su to htjeli i u Hajduku, ali za ostvarenje njihovih želja sinoć nije bilo vrijeme.
Nije bilo ni vrijeme da se Ivan Rakitić onako ponese prema svim akterima utakmice. Dario Bel imao je svojih grešaka, što je uostalom sugerirao i Damir Skomina u svojoj sudačkoj analizi, ali pričati o zaostalosti HNL-a bilo je potpuno deplasirano. Ne samo zato što se Bel ničim nije prometnuo u ulogu glavnog kreatora rezultata, već i zbog toga što svođenje čitave lige na ravan jednog uvjerljivog poraza nema baš nikakvog smisla. Da se razumije, ni nabrajanje svega što su suci ove sezone iz bilo kojeg (pa i krivog) razloga dosudili u korist Hajduka također je nelogično, jer u sezoni koja broji 36 kola uvijek ima i dobrog i lošeg. Rakitićeve izjave sugeriraju da suci cijelo vrijeme sude protiv Hajduka, a da je ove nedjelje bio vrhunac toga festivala.
Dakako, izjava heroja vatrenih, sukreatora srebrne priče iz Rusije može se podvesti pod onu o vrućim glavama i vrelom srcu nakon poraza. Koliko je u Ivanovim riječima zapravo bilo ljutnje i nepromišljenosti, to bi javnost mogla uvidjeti u sljedećim danima. Držim da je Rakitić preveliki profesionalac, ljudina i karakter te da će sigurno u nekima od sljedećih istupa dati novu sliku na izjavu u Rijeci.
Koliko god pobjeda Rijeke bila uvjerljiva i za Hajduk bolna, prava istina o ovoj sezoni doći će nakon što sudac odsvira kraj 36. kola. Sve do tada spada u sferu dnevne politike i revnosnog popunjavanja medijskog prostora kao da je sada kraj sezone. Razlike na vrhu ljestvice su toliko malene da je jedino razumno stvari promatrati iz konteksta dobre ili loše forme pojedinaca, tehničkih detalja koji bi mogli odlučiti svaku sljedeću utakmicu, samim time i skrojiti krajnji poredak. Nitko se neće sjećati Rijekine pobjede u nedjelju ako Bijeli ne uspiju ponoviti 2017. godinu ili Rakitićeve izjave ako Hajduk nakon 20 godina uzme titulu prvaka.
Hajduk, međutim, ima drugačiju vrstu pritiska i u odnosu na Rijeku i na Dinamo. Njihov "beskrajni dan" po uzoru na slavni film traje već jako dugo, a na kraju istoga nikako ne mogu pronaći put do toga da situaciju preokrenu u svoju korist. Hajdukov Bill Murray nikako da shvati da je gospođu Andie MacDowell, odnosno titulu hrvatskog prvaka jedino moguće osvojiti na način da se kompletno promijeni slika kakvu vide u svojoj verziji radnje. Upravo je situacija u kojoj se Gennaro Gattuso svađa s Joškom Jeličićem nakon utakmice jasan primjer toga.
Umjesto da uči svirati klavir i pomaže drugima, odnosno - prevedeno na situaciju - priprema momčad i nastoji iz nje izvući maksimum, bavi se stvarima koje mu neće pomoći da na kraju postigne ono što želi. Hajduk se tako, iz godine u godinu, budi u tom filmskom 2. veljače, a pitanje je kada će 3. veljače na Poljudu uopće osvanuti.
Put do izlaska iz vremenske petlje u koju su zapeli je jasan. Stvarati momčad, graditi pobjednički mentalitet i pustiti pritisak okoline na stranu. Na koncu, svaki Hajdukov trofej bio je osvojen pod istom, ako ne i većom količinom pritiska. Igrači koji su u Hajduku osvajali trofeje znali su se nositi sa svime, a Gattuso ili bilo koji trener Hajduka mora misliti kako to usaditi u igrače koje ima. Kad u svlačionici imaš Rakitića, Livaju, Lovru Kalinića... trebalo bi biti puno lakše.
