Johan Cruyff, Alfredo di Stéfano, Eusébio, Bobby Moore, George Best, Denis Law, Just Fontaine, Fritz Walter, Michael Laudrup, Hristo Stoičkov, Gheorghe Hagi, Ferenc Puskás, Lav Jašin, Oleg Blohin, Davor Šuker... Popis najboljih igrača europskih država u prvih 50 godina Uefe sadrži mnogo općepoznatih imena i globalnih idola. Međutim, iznenađenje nastupa pri pogledu na grčkog izabranika. Povodom Uefina jubileja 2003., grčki je nogometni savez za zlatnog igrača svoje države izabrao Vasilisa Hatzipanagisa. Ne Mimisa Domazosa, ne Georgiosa Delikarisa, Tomasa Mavrosa niti Dimitrisa Saravakosa, nego međunarodno malo poznatog Hatzipanagisa, koji je cijelu karijeru proveo u prosječnim klubovima i odigrao samo jednu utakmicu za reprezentaciju. No kovrčavi je virtuoz za svoje fanove ništa manje nego “grčki Maradona”, kojeg je samo nesretan splet okolnosti spriječio da dosegne svjetsku slavu.
Vasilis Hatzipanagis rođen je 26. listopada 1954. u uzbečkom glavnom gradu Taškentu u obitelji grčkih političkih emigranata. Tada dio Sovjetskog Saveza, Uzbekistan je pružio utočište lijevo orijentiranim Grcima, koji su 1949. pobjegli nakon poraza komunista u Građanskom ratu. Njegove čarobne driblerske sposobnosti i kreativnost odvele su ga u Pahtakor, no vodeći uzbečki klub nije ga mogao registrirati za prvu momčad dok nije dobio sovjetsko državljanstvo. Čim je sredio tu formalnost, sa 17 godina debitirao je za seniore i u prvoj sezoni pomogao Pahtakoru da se popne u Vrhovnu sovjetsku ligu. Dvije je iduće godine proglašen drugim najboljim igračem lige, gledajući u leđa samo Olegu Blohinu, europskoj Zlatnoj lopti 1975.
Njegove su ga predstave odvele prvo u sovjetsku mladu, a potom i u seniorsku reprezentaciju, koja je istovremeno služila kao olimpijska reprezentacija. Ali, u živote Grka opet se umiješala politika. U Grčkoj je 1974. pala vojna hunta i vratila se demokracija, što je navelo Hatzipanagisa da razmotri selidbu u zemlju predaka.
Glas o njegovoj vještini već je bio dopro do Grčke, no transfer iz SSSR-a na Zapad nije bio jednostavan. Da dobije ispisnicu, morao se odreći sovjetskog državljanstva i zatražiti odobrenje za useljenje od grčkih vlasti. Ministarstvo unutarnjih poslova odobrilo mu je useljenje u Solun jer su tamo živjeli njegovi baka i djed. U Solunu je zavladalo veliko iščekivanje dolaska igrača koji je dosegao legendarni status i prije no što je kročio na grčko tlo. U prosincu 1975. tri tisuće Iraklisovih navijača dočekale su ga na željezničkom kolodvoru u jedan poslije ponoći. Tjedan dana kasnije krcati je stadion Kaftanzoglio gorio od ushićenja prilikom njegova prvog nastupa. Grčka je liga u Hatzipanagisu dobila atrakciju koja je nadilazila klupske okvire. I pristaše drugih klubova jedva su čekali nedjelju da vide “nogometnog Nurejeva”.
U prvoj je sezoni doveo osrednji Iraklis do prvog trofeja u 68 godina povijesti. Zabio je dva gola u polufinalu kupa 1976. protiv Panathinaikosa i još dva u finalu protiv Olympiakosa, svladanog jedanaestercima nakon dramatičnih 4:4. Nedugo prije epskog finala debitirao je za Grčku protiv Poljske u prijateljskom susretu u Ateni, očaravši navijače. Dan kasnije Fifa je obavijestila grčki savez da Hatzipanagis nema pravo nastupa za reprezentaciju jer je prethodno branio boje Sovjetskog Saveza. I tako je završila ta zapravo nesretna priča.
pa i šuker je na tom popisu najboljih,a vi o grku jaza....