Uoči nadolazeća dva susreta Hajduka i Šibenika, najprije u finalu Kupa (24. svibnja), potom i u prvenstvu (28. svibnja), za Večernji list govori nekadašnji igrač oba kluba te nekadašnji HDZ-ov župan Šibensko-kninske županije Goran Pauk (61). Danas je na funkciji voditelja šibenske podružnice Veteranskog centra.
Nedostaje li vam politika?
– Politika mi ne fali, premda – znate kako se kaže – dok ste u brazdi, pokušavate ostati u brazdi. Kad ispadnete iz brazde, onda vidite da ima lijepih stvari i izvan nje. Zadovoljan sam ovim poslom, a još bitnije je da su korisnici zadovoljni, to je za mene veselje. Korisnici su hrvatski branitelji, članovi njihovih obitelji, stradalnici Domovinskog rata. Kroz naš centar u proteklih godinu dana prošlo je možda oko tisuću ljudi. Oni ovdje prolaze neku vrstu rehabilitacije koja podrazumijeva radnu terapiju, psihosocijalnu terapiju, kineziterapiju, fizioterapiju... – kaže Pauk.
Heroj ste Domovinskoga rata, čuveni po blistavoj akciji rušenja neprijateljskih zrakoplova, poznatoj kao “oba su pala”, 16. rujna 1991. godine. “Oba su pala,” povikao je tada vaš suborac Filip Gaćina, jedan neprijateljski zrakoplov JNA oborio je Neven Livaić, što je bilo i potvrđeno, dok je zrakoplov koji ste vi pogodili odletio na neprijateljski teritorij. Jeste li sigurni da su doista oba pala?
– Sto posto si siguran jedino kada vidiš da je pao, a mi to sa Zvečeva nismo vidjeli. Mi smo vidjeli prvi avion koji pada, i to je avion koji je srušio Neven Livaić “strelom”, a tek sutradan ujutro došao nam je zapovjednik i kazao da je pao i onaj drugi. To je saznao sistemom veze, tako da se to poklapa s onim što je vikao pokojni Filip Gaćina. Navodno je pao u more negdje tamo prema Žirju, ali meni je to sve skupa neprovjereno.
Kakav je osjećaj bio tada u vama?
– Neopisiv! U stvari, nije to bilo veselje i sreća što sam ga ja srušio, nego u tome što smo mi čuli zvuk aviona, izašli na top, stavili ga u borbeni položaj, upalili motor i pucali na njega. Bez da smo trepnuli, a mogao nas je pokositi odozgo u sekundi. Ustvari, pokušao je, ali nije pucao na nas, nego na još jednoga našega vojnika sa “strelom” koji se nalazio pedesetak metara od nas. On se snašao, odbacio je “strelu”, bacio se u stranu i, hvala Bogu, sačuvao živu glavu.
Jesu li vas ikada zanimali identiteti pilota koji su bili u dva zrakoplova koja je oborila vaša posada?
– To je teža priča koju nastojiš zanemariti, ustvari u tom trenutku ne razmišljaš o čovjeku u zrakoplovu, nego je više u fokusu avion. Ali, naravno, javlja se i to razmišljanje, “jesam li ubio čovjeka, što se događa s njim...?”, iako su oni napali nas, to je bio prvi i jedini izravni napad na vojarnu. Njihov cilj bio je Šibenik, ili u povratku ili u dolasku, a mi smo im bili kao neka međuzona. Njihove identitete mi koji smo tada bili na Zvečevu nismo saznali.
Šibenčanin ste, a igrali ste za Hajduk. Znači li to da ste hajdukovac u gradu u kojemu – navodno – ima više dinamovaca?
– U bivšoj državi Šibenik je bio vječiti drugoligaš pa bi se podrazumijevalo da bi Šibenčani trebali biti za svoj klub. Međutim, navijalo se za prvoligaške klubove; ili si bio za Hajduk, ili za Dinamo, a bilo ih je bogami i onih koji su bili za Zvezdu i Partizan. Jer, prije rata u našoj županiji bilo je dosta srpskoga stanovništva. Priča je bila neka da su fetivi Šibenčani bili više za Dinamo, a ruralniji dio županije više za Hajduk.
Postoji li veliko suparništvo između Šibenika i Splita, kako gledate na to?
– Svako naše dalmatinsko misto ima neki rivalitet prema drugome mistu, makar bili kilometar-dva udaljeni, ili gradovi kao što su Šibenik, Zadar ili Split koji stalno teže biti u nečemu posebni. Da, postoji između Splita i Šibenika neka priča koja se svodi na to da Šibenčani Splićane zovu mandrilima, jer su oni imali zoološki vrt s majmunima crvenih guzica, dok su oni nas zvali luđacima jer smo mi imali ludnicu u Šibeniku. Tako se reflektira taj odnos, a ja bih ga nazvao klasičnim dalmatinskim.
Goran Pauk počeo je igrati nogomet u pionirima NK Šibenik, a ostao je do 1976. godine.
– Tada me Hajduk snimio kao perspektivnog pionira te sam se preselio u Split i tamo pohađao srednju školu. Bio sam njihov stipendist. Mladen Pralija i ja skupa smo otišli u Hajduk, on kao izlazni junior, ja kao izlazni pionir. Kada smo prešli u Hajduk, Šibenik nam nije htio dati ispisnice pa smo kao djeca pauzirali šest mjeseci. To je bila slika odnosa Šibenika prema Splitu, odnosno prema Hajduku, jer u Šibeniku je vladalo mišljenje da naš klub tretiraju kao manje vrijedan; “mi smo drugoligaši i sad oni mogu uzeti našu djecu kad hoće”. Ja sam se nakon zadnje juniorske godine vratio u Šibenik budući da nisam mogao konkurirati za prvu momčad Hajduka.
Ali ponovno su vas zvali 1987. godine?
– Zvali su me u siječnju 1987., kada je Skoblar bio trener Hajduka, ali nažalost moji me nisu bili pustili. Bio sam kivan kao pas zbog toga, jer Hajduk je u toj sezoni osvojio Kup! Pustili su me tek na ljeto te godine, kada je Hajduk doveo za trenera Tomislava Ivića. A on nije vodio Hajduk ni jedno prvenstveno kolo, nego je usred priprema otišao u Porto. Momčad je preuzeo Marin Kovačić, pa ju je vodio tek nekoliko utakmica, a onda su doveli Bugarina Ivana Vucova.
Kako su vas tretirali tada u Hajduku?
– Bio sam na neki način Hajdukovo dijete i ta mi je sredina bila poznata, ali momčad je bila totalno “zglajzala” s tim Vucovom. Njegovo dovođenje bio je strašno loš potez, jednostavno se nije uklopio u naš mentalitet, temperament. Bio je krivi čovjek na krivom mjestu. Moj konkurent na poziciji desnoga braniča bio je Predrag Vlaisavljević, koji je bio doveden iz titogradske Budućnosti. On je igrao više od mene, ja sam odigrao 13 utakmica te na kraju sezone s Pudarom, Deverićem i Adamovićem završio na transfer-listi. Tada sam odlučio vratiti se kući u Šibenik i završiti fakultet, a karijeru nogometaša završio sam u Šibeniku 1993. godine, u Hrvatskoj ligi. Treneri u Šibeniku bili su mi Cukrov i Rora.
Što je najljepše, a što najteže što ste doživjeli u Hajduku?
– U mome debiju protiv Crvene zvezde na Poljudu (2:2, nap.a.), čuvao sam Mitra Mrkelu. Kako su ga u poluvremenu bili zamijenili, očito sam ga dobro čuvao. A bio je paklen igrač na lijevom krilu. A najteže? Nažalost, nije mi iz Hajduka ostalo puno lijepoga, nego više ružnoga. U Europi smo prošli danski Aalborg, a onda je došao Marseille, ona luda utakmica kada su bacili suzavac, pa je bio prekid utakmice, suspenzija kluba... U toj utakmici bio sam na klupi, osjećao sam se grozno, katastrofa, ne znaš što te peče za oči, nevjerojatan događaj za sportske terene... Onda nam je i u prvenstvu krenulo sve naopako. Ma bila je to jedna od gorih sezona u novijoj povijesti kluba.
Idete li na utakmice Šibenika?
– Bio sam predsjednik Šibenika od 2004. do 2014. godine, prošao sam fazu i ulaska u prvu ligu i ispadanja iz nje, pa ulazak u finale Kupa. Tih deset godina u klubu kao što je Šibenik čovjeka iscrpi do krajnjih granica, i kada smo proveli preoblikovanje, kada se promijenila vlasnička struktura, nestala je klasična uprava s predsjednikom i izvršnim odborom, došlo je dioničarstvo. Tada sam zadovoljio i svoju želju da se maknem jer je to razdoblje bilo zaista iscrpljujuće.
Je li Šibenik bio pokraden u finalu Kupa s Hajdukom 2010. godine? U prvoj utakmici bilo je 4:1 za Hajduk, u uzvratu na Šubićevcu 2:0.
– Definitivno, to se poslije pokazalo kroz analize. Događalo se to na Šubićevcu, ta ružna strana nogometa, i to teško možemo oprostiti. Pamtimo to, i pamtit ćemo. Odnosno, oprostiti možeš, a zaboraviti nećeš. Suđenje je bilo zaista na našu štetu, i to je nešto što ne očekuješ od svoga rivala, takve eminencije.
Koliko je za to baš Hajduk bio kriv?
– Pa ne ide sudac tek tako u nešto, ne pada sucu tek tako na pamet, takve lude krađe i lude situacije. Ali ne možemo mi sada biti suci, možeš samo zamišljati, a ja zamišljam u tom smjeru, da je to bilo jako nekorektno prema Nogometnom klubu Šibenik.
Jeste li vi zamjerili to Hajduku tada?
– Naravno da smo zamjerili, ali što ćete... Život ide dalje, surađuješ, radiš s njima koliko treba. Iako se poslije s njima to još više zakompliciralo, s procesima koje smo imali, a koji su bili loši po oba kluba. Na primjer imali smo situaciju s Antom Rukavinom, kojega je Hajduk kupio od nas. Mi smo to sve stavili na ugovor, sve je bilo transparentno, jasno, međutim, oni su bili zaustavili isplatu rate dok se ne definira nekakva obveza ili neobveza plaćanja PDV-a. Tu je nastala ‘financijska’ svađa s Hajdukom, koja se pretvorila u sudski postupak. To je loše završilo za Hajduk, jer smo mi dobili kompletan iznos kojega smo potraživali, čak i značajno uvećan.
U vaše vrijeme Ademi je prešao iz Šibenika u Dinamo. Je li Hajduk bio za njega zainteresiran?
– Mi, NK Šibenik, imali smo obećanje Ademijeve obitelji da će Arijan ostati u Šibeniku nakon isteka juniorskog staža, međutim to obećanje nije bilo ispunjeno. On je otišao u Dinamo jer je Dinamo bio brz i konkretan prema momku, a nisam imao informaciju da ga je Hajduk uopće tražio. S naše strane postojala je zamjerka prema Ademijevoj obitelji, jer nisu postupili onako kako je bilo obećano; da će on potpisati profesionalni ugovor sa Šibenikom te da će otići uz odštetu koja bi klubu kao što je Šibenik mogla značiti život. Tako smo mi u ovom slučaju ostali uskraćeni, dobili smo samo ono što nam pripada po pravilima HNS-a, a to je bilo bagatelno u odnosu na ono što smo očekivali.
Je li vam žao što Šibenik očito ispada iz prve lige?
– Jako! Nezamislivo mi je to, ja ne znam je li se ikome dogodilo takvo što nakon što je imao deset bodova prednosti ispred prvoga konkurenta. Nisam u zadnje vrijeme pri klubu, ipak je on promijenio vlasničku strukturu, sad su to neki drugi ljudi izvan Šibenika. Oni ne traže neke konekcije s bivšima kao što sam ja ili neki drugi. Je li to dobro ili nije, ne znam...
Možda bi bilo bolje za imidž kluba da je drugačije?
– Definitivno. Vlasnici kluba nisu se “raširili” prema Gradu i gradskim strukturama, pa i strukturama koje su bile u klubu, oko kluba i za klub, i to je loše. Ne bih volio da se iz ovoga shvati da mene nešto treba moliti, ne, nego ljudi koji su radili u sportu ipak imaju specifičnu ljubav prema klubu, i znanja, i dobro je imati te ljude uza sebe. Oni šire dobre vibracije, imaju emociju prema klubu. Ovdje je to ostalo samozatajno.
Kakve su šanse Šibenika protiv Hajduka u finalu Kupa?
– Šanse nisu velike, ali naravno – znate kako je to u nogometu – nema predaje. Da je ispred tebe Real ili Barcelona, moraš u utakmicu ući s mišlju da postoji mogućnost da ih pobijediš. Nema druge. Ja se nadam da će imati dovoljno moći i snage, psihičke jakosti da to učine. Da se skupe, svi za jednoga, i odigraju tu utakmicu najbolje. To je jedinstvena prilika u životu svakoga igrača, da doživi finale Kupa, u kojemu treba staviti sebe 150 posto unutra.
Idete li na finale Kupa u Rijeku, je li vas klub zvao?
– Ne, nisu me zvali niti sam planirao ići.
Tko je za vas najbolji igrač kojega je dao NK Šibenik, je li to Pero Nadoveza?
– Nadoveza mi je obilježio karijeru. On je svojedobno u prijateljskoj utakmici Šibenik – Hajduk na Šubićevcu sjedio iza gola, iza momaka koji su skupljali lopte, odnosno iza mene. Tada me pozvao k sebi i pitao: “Mali, bi li ti došao u Hajduk?” Možete misliti kako se tada osjećao dječak od 14 godina! Rekao sam mu da mora pitati moga tatu, ali to je meni bila prva vijest da bih mogao u Hajduk i to ću pamtiti cijeloga života. Nadovezu tako pamtim kao svoga trenera, jer me vodio u podmlatku Hajduka, a kasnije i u Šibeniku, dok mi je nekako životniji, generacijski bliskiji bio Nikica Cukrov, kojega sam osjetio kao igrača. Njemu sam nekada skupljao lopte, a bio mi je i trener – zaključio je Goran Pauk.
