Sljedeće subote 17. listopada Drugi program HTV-a u svome prime timeu od 20.30 sati emitirat će dokumentarni film “Hrvatski san” u povodu 30. obljetnice prvoga nastupa hrvatske nogometne reprezentacije protiv SAD-a u prijateljskom ogledu u Zagrebu, 17. listopada 1990. godine. Autor je filma Andrej Maksimović.
– Zašto “Hrvatski san”? Zato da bi se jasno repliciralo pojmu američki san, a igrali smo baš protiv Amerikanaca – kaže Maksimović i pojašnjava:
– Entuzijazam i neustrašivost koji su tada krasili ljude u Hrvatskoj bili su na tako visokoj razini zato što su vjerovali da će dobivanjem države ne samo ostvariti san o državnosti nego i o prostoru u kojemu će imati mogućnost ostvariti snove. Nogomet je jedno od rijetkih područja u kojemu su Hrvati doista ostvarili svoje snove, i na terenu, i na tribinama, i na ulicama i trgovima. Nogomet je taj po kojemu nas respektiraju, prepoznaju i uvažavaju svugdje u svijetu, oni najegzotičniji dijelovi kugle zemaljske i globalne velesile. I nogomet je taj zbog kojeg stanovnici Hrvatske i danas vjeruju da snovi postaju stvarnost i da treba sanjati, kao što je sve bio san te devedesete.
Trilogija o nogometu
Film “Hrvatski san” gledatelji će moći premijerno vidjeti u sklopu posebno pripremljenog programa HTV-a, koji u subotu počinje od 20.05 sati. Uvodna emisija traje 20 minuta pa slijedi film u klasičnom dokumentarnom televizijskom formatu od 52 minute i nakon toga skraćena snimka utakmice Hrvatska – SAD.
– “Hrvatski san” zamišljen je kao trilogija o nogometu kao sigurnosnom, političkom i društvenom izazovom trenutka; pet mjeseci nakon pobjede Franje Tuđmana i HDZ-a na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, pet mjeseci nakon neodigrane utakmice Dinamo – Zvezda i Bobanova skoka na policajca, šezdeset dana nakon prvih kninskih balvana... Godinu i mjesec dana prije pada Vukovara, točno u dan godinu dana nakon koncerta Prljavog kazališta na Trgu, tada još Trgu Republike, i dan nakon što je na Trg vraćen spomenik banu Jelačiću. U devet mjeseci rada skupili smo za film šezdesetak sugovornika; od branitelja, preko izravnih protagonista utakmice, sportskih i političkih novinara i komentatora, do dužnosnika HNS-a, tadašnjih i sadašnjih. Scenarij su po mojoj autorskoj ideji pisali Andrija Kačić-Karlin, koji je sa strijelcem prvog gola na utakmici Hrvatska – SAD Aljošom Asanovićem napisao knjigu “Vatreni lakat” o prvih deset godina reprezentacije, te urednik informativnog programa HTV-a u listopadu ‘90. Miro Šafer – kaže Maksimović.
Koji dio filma, anegdota, sugovornik... ostavio je najjači dojam na vas?
– Najjači dojam na mene ostavila je priča Ivice Grnje, tadašnjeg trenera Osijeka i člana stručnog stožera tadašnjeg izbornika, pokojnog Dražana Jerkovića. Imao sam sreću da sam od svih sugovornika dobio ono što sam očekivao pa i malo više od toga. Izdvojio bih još Vladu Kasala koji je toga dana došao u Zagreb unatoč zabrani svoga tadašnjeg kluba Nürnberga, zatim Ivana Cvjetkovića, Marka Mlinarića, Vjeku Šafranića, Željka Olujića i Dragana Primorca. Posebno su bili dobri politički novinari Goran Milić i Berislav Jelinić. Milić je, među ostalim, kazao kako je Davor Šuker najpoznatiji Hrvat 20. stoljeća u svijetu i općenito u devedesetima poznatiji i prepoznatljiviji od Tita i Tuđmana – govori Maksimović.
Jeste li razgovarali s nekim od igrača koji su toga dana nastupali za mladu reprezentaciju Jugoslavije u Simferopolju protiv SSSR-a (Jarni, Žitnjak, Panadić, Prosinečki, Boban, Bokšić)?
– Nisam razgovarao ni s jednim od te šestorice igrača. Specifičan je kut gledanja na tu utakmicu, ali oko nje nema neke velike intrige. Jasno je da ti igrači nisu mogli ne igrati za jugoslavensku reprezentaciju do 21 godine jer bi u suprotnom bili suspendirani i bile bi im uništene karijere. Oni su bili u težoj poziciji od igrača u inozemnim klubovima jer bi svojim odbijanjem igranja za Jugoslaviju odbili svoj tada još matični savez. Na kraju, to bi najviše štetilo hrvatskom nogometu jer bi bile uništene karijere igrača koji su kasnijih godina pobjeđivali i osvajali medalje za Hrvatsku. Mnogo je zanimljivije, recimo, da su se uz Tomislava Ivkovića, tada vratara Sportinga kojem klub nije dao nastupiti, nalazili i Zlatko Vujović koji nije ni na koji način participirao u hrvatskom nogometu te Davor Jozić, Hrvat iz BiH, tada igrač talijanske Cesene, koji je pod Ivicom Osimom, baš kao i Ivković i Panadić, nastupao na SP-u u Italiji 1990.
Štimac i Šuker bili ozlijeđeni
Gdje su 17. listopada 1990. bili Igor Štimac i Davor Šuker?
– Štimac je tada bio igrač Hajduka, a nije igrao više tjedana zbog ozljede noge pa je bio na oporavku. Šuker je također bio ozlijeđen tako da nije bio s mladima u SSSR-u, gdje bi inače sigurno bio, i utakmicu Hrvatska – SAD pratio je s tribina maksimirskog stadiona. Oni su, kao još neki igrači, primjerice Srećko Bogdan, nastupili za Hrvatsku na sljedećoj utakmici, 22. prosinca protiv Rumunjske u Rijeci – zaključio je Maksimović.
a ja po naslovu mislio da će ukinut pretplatu