Nikada nije nametljiv, uvijek diskretno, iz drugog plana prati nastupe svojih hrvača. Iako formalno pomoćni trener hrvačke reprezentacije SAD-a, Momir Petković u svakom je pogledu prva osoba američke momčadi.
Hrvačka legenda bivše države svojim je nastupima plijenio pozornost. U karijeri, dugoj gotovo 15 godina, osvojio je tri srebrne medalje (1978., 1979., i 1981.) i brončanu (1977.) na svjetskim prvenstvima. Vrhunac karijere svakako je osvajanje zlatnog odličja 1976. godine na Olimpijskim igrama u Montrealu. Osam godina poslije na Olimpijskim igrama u Los Angelesu bio je četvrti.
– Uf, zar je bilo toliko medalja – sa smiješkom je Petković započeo razgovor za Večernji list.
Naglasak na snazi
– Eto, da mi vi niste sve to pobrojili, teško da bih se svih sjetio. Ono što pamtim, velika je ljubav koju sam imao prema hrvanju i nastupima.
Nakon karijere malo se povukao. Što ga je potaknulo da postane trener?
– Jednog dana došao mi je sin i rekao da želi postati hrvač, i to kada je već imao 20 godina. Pa kud ćeš sa 20 godina početi učiti, prvo je što mi je palo na pamet. Ali eto povukao me natrag.
Početkom 2000. godine započela je suradnja s američkim hrvačima.
– Pozvali su me, ponudio sam im plan i evo, sada već 10 godina uspješno surađujemo.
Kakva je razlika između američkog i europskog hrvanja?
– U SAD-u se puno toga polaže na fizičku spremu. Europljani su skloniji radu na taktici. Razlog tomu je što u SAD-u grčko-rimski nije previše popularan. Tek posljednjih nekoliko godina počelo se na tomu raditi. Ali vrlo su uporni. Brzo će oni uhvatiti korak s Europom i Azijom.
A hrvanje u njegovo vrijeme i danas?
Puno više opreza
– Možda će zvučiti patetično, ali u moje vrijeme hrvanje je imalo dušu. U borbama je bilo vica. Težili smo nadmudrivanju. Danas je puno taktiziranja, a ono uzima dio ljepote tog sporta. No, mijenjaju se vremena. Danas se u sport puno ulaže pa se traži nešto i zauzvrat. Stoga ima puno više opreza, manje se srlja glavom.
Američka reprezentacija na početku godine obilazi europske turnire. Nakon Slovenije i Srbije posjetili su i Varaždin.
– Ovo nam je odlična prilika za jake mečeve i spariranje. Tijekom ljeta ugošćujemo borce u našem olimpijskom kampu u Colorado Springsu, a ostale mjesece putujemo svijetom. Evo, iz Varaždina odlazimo i u Mađarsku.
Dojmovi iz Hrvatske?
– Sjajni! Lijepo je nakon dugo vremena vidjeti stare prijatelje.
U sklopu gostovanja u Varaždinu reprezentacija Sjedinjenih Američkih Država imala je sparing meč s najboljim hrvatskim hrvačima. Slavili su domaći hrvači pobijedivši sa 7:2.
Rezultati po kategorijama – do 55 kg: Ivan Lizatović – Lindsey Durlacher 2:1, do 60 kg: Tonimir Sokol – Spenser Mango 2:0, do 66 kg: Danijel Janečić – Kerry Regner 2:0, do 74 kg: Neven Žugaj – Andy Bisek 2:1, Mirko Mičuda – Anton Gottfredson 0:2, do 84 kg: Nenad Žugaj – Chas Betts 2:0, Nenad Žugaj – Talan Knox 2:0, do 120 kg: Anton Đok – Brandon Rupp 2:0, Vinko Kadečka – Brandon Rupp 1:2.
