Igor Jovićević vratio se iz Leipziga sa svojim nogometašima Šahtara u njihov kamp, luksuzni Emily Resort u Lavovu, u večernjim satima još jednoga beskrajnoga dana. Tek što je Jovićević izišao na balkon, iz sna kojega je još budan sanjao prenula ga je – sirena za zračnu opasnost.
- Momčad smo bez doma, ja sam čovjek bez doma, doslovno! Otkako smo se ljetos okupili i počeli pripremati, nitko od nas nije bio u svome domu. Stalno smo po hotelima. U raznim gradovima. Dom mi je hotelska soba, nemam stan - počeo je svoju priču Jovićević i nastavio:
Lavov pa Varšava
- Nakon pripremnoga razdoblja u Sloveniji i Nizozemskoj, prva dva kola ukrajinskog prvenstva igrali smo u Kijevu. Ondje smo bili smješteni u hotelu u centru grada. Trenutačno smo u Lavovu, u sportskom centru Ruha, najboljem sportskom centru u Europi, vrijednom 160 milijuna dolara. U sklopu tog centra je hotel, Emily Resort, pripremamo se za prvenstvenu utakmicu s Černomorecom u subotu, koju ćemo igrati u Lavovu, i odmah nakon toga putujemo u Varšavu gdje ćemo se pripremati za utakmicu Lige prvaka sa Celticom.
Na uzbune ste se očito naviknuli?
- Uzbune su naša svakodnevica, na njih smo se već naviknuli, pa nekada idemo u sklonište, a nekada ne. I molimo se Bogu da ništa ne bude. Inače, svaki hotel ovdje ima pripremljena i dobro opremljena skloništa u slučaju da se mora dulje u njima ostati. Eto, nije nam lako pripremati se za utakmice i razmišljati o nogometu.
Posebna priča ukrajinskih nogometnih nomada su – putovanja.
- Da, nije mi dom samo hotelska soba, nego i autobus i avion. Evo, u Leipzigu smo igrali utakmicu u kojoj nam se baš sve moralo poklopiti. I da trčimo iznad prosjeka, i da svaki naš igrač igra u njoj najbolje u karijeri, a onda nakon toga još dolazi putovanje. Kakvo nema ni jedna momčad u Europi. U bazu smo se vratili izmrcvareni od iscrpljujućega putovanja jer nismo mogli sletjeti u Lavov. Zbog rata je nebo u Ukrajini zatvoreno. Iz Leipziga smo krenuli u 9 sati, a došli smo u Lavov u 19 sati. Naime, sletjeli smo u poljski grad Rzeszów, a potom autobusom nastavili do Lavova. Zamislite sad da morate iz Kijeva putovati na primjer u Madrid. Najprije bi vam trebalo deset sati samo da se iz središnje Ukrajine probijete do prvoga aerodroma u Poljskoj...
Koliko uopće možete uživati radeći u takvim okolnostima?
- Vode me sportski motivi. Vodim momčad u Ligi prvaka, u natjecanju koje do sada nisam osjetio, nego samo gledao na televiziji. Liga prvaka san je svakoga trenera, svakoga igrača, i sada sam u toj kremi. A ta utakmica u Leipzigu za nas je ispala fenomenalno, i ne samo da je nama u klubu dala krila, nego je nevjerojatno puno značila ukrajinskom narodu. Mi smo na terenu ginuli u sportskom smislu, igrajući za njih, kao što se oni bore za slobodu svoje domovine.
Počela ukrajinizacija
Šahtar je nekada bio brazilska kolonija, a sada gotovo da i nema stranaca.
- Osim našega Đuraseka, tu je još Brazilac Taylor koji je prije igrao kod mene u Dnipru, te Traore iz Burkine Faso. Čak petnaestorica stranaca napustila su Šahtar; 14 Brazilaca i jedan Izraelac. Mi sada pišemo novu povijest Šahtara, okrenuti ukrajinizaciji momčadi, s mladim, talentiranim ukrajinskim igračima, te s ponekim veteranom, kao što su Pjatov ili Stepanenko. Vidjet ćemo s vremenom što će nam to donijeti. Sad im je šansa da se pokažu na velikoj pozornici i ponesu teret toga velikoga kluba. Dobili smo i pohvalu predsjednika Rinata Leonidoviča Ahmetova, s kojim sam se čuo telefonski i osjetio njegovu radost, kao i želju da se nastavi taj projekt. Jako me to obradovalo, ta njegova osobna čestitka puno mi znači.
Imate li navijača na tribinama?
- Ukrajinci su kao i Hrvati, imaju neizmjerno jak nacionalni naboj, prkos i ponos, odmah sam to prepoznao i osjećam to na svakom koraku. Volim te ljude, povezan sam s Ukrajinom dvadeset godina i jako dobro osjećam taj naboj i tu energiju! Kad se stopite s navijačima koji vas toliko podržavaju, ta je sinergija ludilo! Mi ne možemo Leipzig pobijediti na kvalitetu jer smo mladi i neiskusni, a njihova momčad uz to vrijedi 500 milijuna eura, tako da nam se mora poklopiti neko "ludilo", uz taktičku organizaciju, fokusiranost... I bilo je zaista iznenađujuće da tako mlada momčad može igrati tako zrelo. Ovdje u Ukrajini na stadionima nema navijača zbog rata, a vani su navijači izbjeglice i prognanici, i oni tim nekim prkosom i ponosom žele pokazati svijetu da su živi, da ukrajinski nogomet ide dalje i da svi zajedno pošaljemo poruku: 'Dajte napokon zaustavite taj rat!'.
Uskoro ćete u Ligi prvaka igrati protiv svoga Reala.
- Čestitalo mi je dosta ljudi iz Španjolske, gostovao sam na njihovim radijskim postajama koje imaju milijune slušatelja. Čekaju me u Madridu, gdje sam nekada živio, sudbina me opet spojila s mojim nekadašnjim klubom Realom. Tako i Španjolcima prenosim našu ukrajinsku priču, jer znate da su sportaši najbolji ambasadori za prenošenje poruka. Da se ta ratna situacija ne prihvati kao nešto normalno, nego da fokus bude na najvažnijemu: da u Europi bude mir.
A čestitka iz Dinama?
- Bilo je, naravno, i čestitki iz Dinama, počevši od moga mentora Bimba (Marka Vukelića, nap. a.) do supruge predsjednika kluba, gospođe Božice Barišić, koja me uvijek prati i šalje mi poruke potpore. Na tome sam joj jako zahvalan, uvijek sam je volio. I ja sam, naravno, čestitao Dinamu. Bio je to dan iz snova za mene; moji klubovi Šahtar i Dinamo osvojili su šest bodova. Sanjao sam budan! Taj osjećaj tjera me naprijed i motivitra me da nastavim dalje. Ali, eto, moram se već okrenuti novoj utakmici za dva dana, jer nogomet jako brzo zaboravlja što je bilo prije.
>> Novinar Večernjeg lista, Tomislav Dasović komentira Dinamovu pobjedu "Dinamo je, u svakom smislu, briljirao"
Šahtar je rudar ako se ne varam dok je klub bio u Donjecku. Sad je više šminker.