Ime Damira Čanadija dugo je u hrvatskim medijima prolazilo ispod radara. Ovaj pedesetogodišnjak rođen je u Beču. Za Austriju ga veže glavnina njegove nogometne i životne priče. Zadnji trenerski angažman imao je u Nürnbergu. Dapače, ugovor s tim klubom traje mu još godinu i pol dana. Javio nam se iz Bregenza. Tamo, u obiteljskom ozračju, trenutačno čeka novi trenerski angažman. Njegovi roditelji su davne 1967. godine iz Pakraca emigrirali u Austriju, a nakon tri godine boravka u Beču rodio se Damir. Iako je cijeli život vezan za Austriju, veze s Hrvatskom nisu prekinute.
- Svake godine dođem u Hrvatsku. Jako volim Cres gdje često boravim s obitelji. Tamo imamo stan i dosta prijatelja.Najljepša emocija ostala mi je iz djetinjstva u Hrvatskoj. Često sam boravio kod bake, Nažalost, odavno nisam bio u Pakracu. No, u Zagrebu imam dvije tete, bratića. Navratim kad god stignem - počeo je Čanadi.
Njegov nogometni put počeo je u bečkoj Austriji.
- Kažu da sam bio iznimno talentiran.Čak sam igrao i za austrijsku reprezentaciju do 23 godine. Igrao sam napadača.No, nisam se uspio nametnuti u prvoj momčadi Austrije i otišao sam u drugu ligu. A potom u amaterski nogomet koji sam igrao radeći. Imam dojam da nisam dovoljno uložio u svoj igrački razvoj. Nije problem bio u mojoj izvedbi na terenu, već u onoj izvan terena, ako me razumijete - smije se Čanadi:
- No, sada znam da je disciplina i fokus uvjet bez kojeg ne možeš ostvariti bilo što, posebno u sportu. Znate, mi smo jako teško živjeli. Roditelji su radili po cijele dane, a mi smo bili na ulici. Ako zaradite tisuću eura, a potrošite 1200, znate kako će to završiti. Zato kažem da me to naučilo disciplini. S 27 godina sam morao osigurati život svojoj obitelji jer mi se tada rodio i sin Marcel. Bila su to teška vremena, radio sam naporan fizički posao.
Nekoliko godina kasnije, spletom okolnosti opet se vratio nogometu.
- S 31 godinom prijatelj me pozvao da pomognem u klubu koji je tada igrao šestu ligu. Sjećam se da sam tada izgubio prvih šest utakmica. To mi je bilo jako teško proživljavati. Valjda je ta posebna emocija nasljeđe mojih roditelja i kulture života s ovih naših prostora. Nikada nisam znao gubiti. Čak ni sada s ovim životnim iskustvom.
Damir jako dobro priča hrvatski jezik. Ponekad mu, kao kod svakog jezika, ponestane riječi i ne zna pronaći pravi izraz. U takvim se situacijama posluži njemačkim.
- S roditeljima sam uvijek kući pričao hrvatski. A i u klubovima u kojima sam igrao ili koje sam trenirao, imao sam uvijek nekoga s naših prostora.
A dosta je klubova promijenio, kao igrač i kao trener.
- Imao sam nekoliko epizoda i vrlo brzo dobio sam priliku voditi četvrtoligaški klub s kojim sam izborio plasman u višu
ligu. Nastavio sam napredovati i 2008. godine ušao sam u profesionalni nogomet. Tada sam dobio posao kao pomoćnik Rashidu Rahimovu u moskovskom Lokomotivu. Tamo sam proveo godinu dana, a potom se opet vratio u četvrtu austrijsku ligu i opet osigurao promociju na višu razinu. Također, spomenuo bih boravak u FC Lustenau, klubu koji je u to vrijeme bio bez novca, na dnu ljestvice. Izborili smo 2010. godine ostanak u ligi, a na zimu smo bili četvrti. Nakon toga sam 2013. godine preuzeo Altach i s njim izborio prvu ligu. Klub smo ustrojili do ozbiljne prvoligaške razine - sjeća se Čanadi.
Godinu dana (2016.) radio je i u bečkom Rapidu, nakon čega je uslijedila grčka avantura.
- Htio sam iskusiti nešto novo. A Grčka i Atromitos su mi se učinili kao idealna prilika. Tamo smo u dvije godine napravili jako dobar posao. Dvije godine smo igrali kvalifikacije za Europsku ligu. Grci su, opće je poznati, posebno ludi za nogometom. Bilo je to posebno iskustvo iz kojeg sam puno naučio. Iskustvo koje je pokušao primijeniti i u Nürnbergu.
- Dao sam što sam mogao. Nakon serije od šest remija, pobjedu i dva poraza, smijenili su me. Prvi cilj je bio uspostaviti stabilnost u momčadi, a potom u drugoj sezoni pokušati napasti Bundesligu. Trebalo mi je razdoblje u kojem bih stvari postavio na noge i okrenem mentalnu razinu momčadi. Ali znate već, kada nema bodova, prvi leti trener.
Jeste li ikada imali kontakte s nekim hrvatskim klubom?
- Nikada izravne, niti je ikada bilo razgovora oko eventualnog angažmana. Samo ove sporedne nogometne priče u kojima bi me neki trener ili menadžer eventualno pitao za mišljenje o nekom od igrača.
Biste li prihvatili posao u hrvatskom nogometu?
- Zašto ne. No, samo mi je važno da je sredina ambiciozna, da teže nečemu više. Ne bih mogao funkcionirati u klubu koji se zadovoljava šestim mjestom. Jer, prije svega me zanima rad i napredak momčadi, nikako osrednjost. Tu smo opet počeli priču o emocijama u nogometu.
- Austrijanci to nemaju, kao ni Nijemci. Kod njih je respekt primarna stvar. Nijemci se više mogu kontrolirati. Naučio sam se kontrolirati emocije, pa sam mirniji, no ne znam gubiti.
Kakve igrače voli imati u momčadi?
- Dobre - smije se:
- Karakter je primarna stvar. Samo na tome možeš graditi momčad. Važno je da igrač ima tu vatru u sebi i da je spreman dati sve.
Slijedi li neke posebne nogometne trendove?
- Teško mi je na to odgovoriti. Uvijek sam morao ići težim putem. Uvijek sam uzimao momčadi koje su se borile za ostanak. Uvijek one najlošije. Morao sam se, stoga, nogometom baviti na drugačiji način. Važan je balans u ofenzivi i defenzivi. Volim visoki presing, brze igrače i snažan mentalitet. Važno je da igrača zanima pobjeda. Danas je jako teško upravljati igračima. Možda teže nego u moje doba. Javljaju se razni koji im nude milijune i nerealne priče.
Prati li zbivanja u našem nogometu?
- Zadnjih godinu dana malo više. No, ne mogu kazati da poznajem baš svakog igrača.
Čanadi je nekoliko dana proveo i na Dinamovim pripremama. Proučavao je metode rada svog prijatelja Nenada Bjelice.
- Pratio sam njegov rad sve ovo vrijeme. S Nenadom imam odličan odnos jer se iznimno uzajamno poštujemo. On je napravio senzacionalan posao. Bio sam četiri dana s momčadi Dinama. Fascinantan je taj fokus na velike stvari koji sam primijetio. Zato i imaju toliko uspjeha. Zanimalo me kako radi i Dinamova akademija. Dosta sam o tome pričao i s Ninom Bulom. Zanimljivo je kako su posložili akademiju. Sada je na pripremama petnaestak mlađih igrača, nije ni čudo da svake godine prodaju igrače za silne milijune. Ali Neno i ja imamo skoro pa identičan nogometni put. Obojica smo išli preko bečke Austrije, Lustenaua...
Možda vam se opet negdje zvijezde poklope, u Dinamu recimo?
- (smijeh). Ne razmišljam sada o tome. Mora postojati perspektiva. Sada trenutačno uživam s obitelji. To mi je najvažnije jer godinama nisam imao prilike ovako dugo boraviti s obitelji.
Pričali smo malo i o trendovima u austrijskom nogometu. Što je to donijelo iskorak u tamošnjem nogometu u zadnjih petnaestak godina?
- U pravu ste. Taman toliko otprilike traje taj proces u austrijskom nogometu. Priča je počela s Willibaldom Ruttensteinerom.
Riječ je o uglednom austrijskom treneru koji je radio i kao sportski direktor i koordinator mlađih selekcija u Linzu, ali i austrijskoj reprezentaciji.
- Od 2004. godine inzistiralo se na osnivanju akademija i osiguravanju adekvatne infrastrukture u svim klubovima. To je bio jedan od osnovnih uvjeta za dobivanje licencija za natjecanje. Kroz te akademije razvijali su se igrači koji su u konačnici podigli nogomet i ligu na višu razinu. Danas austrijska reprezentacija ima igrače koji igraju standardno u ozbiljnim klubovima poput Wolfsburga, Leicestera, Hoffenheima, Bayerna, Leipziga... Dovelo je to do razvoja velikog broja kvalitetnih trenera. S druge strane, Red Bull je postavio potpuno nove standarde. Oni su svojom kvalitetom počeli dizati kvalitetu konkurencije. Tako su se razvijali ostali klubovi. Puno igrača iz Red Bull Salzburga igra u drugim austrijskim klubovima, što im je poboljšalo kvalitetu. Problem je što su Rapid i Austria stali u tom razvoju. Djelomično i zbog antagonizma s Red Bullom - ističe Čanadi.
Pričali smo i o brendovima hrvatskog nogometa.
- Nema potrebe posebno naglašavati kvalitetu hrvatske reprezentacije i pričati o kvaliteti igrača poput Luke Modrića, Ivana Perišića, Ivana Rakitića i ostalih. No, ako već moram, posebno bih istaknuo Josipa Brekala. Njega znam još iz njegovih početaka. Njega jako volim gledati. Ali i letimičan pogleda na nove mlade generacije hrvatskih nogometaša ispunjava me optimizmom. Sada sam u Dinamu vidio toliko igrača iznimnog potencijala.
A kakvu budućnost Damir predviđa sinu Marcelu (22)?
- Bio je u Borussiji Mőnchengladbach. No, morao se vratiti u Austriju zbog služenja vojnog roka. Igra na poziciji veznog igrača, a visok je 185 cm. Ima potencijal, no on se sam mora izboriti. Ne mogu ja tu puno pomoći.
Pa dobro, možete ga malo ‘pogurati’?
- Valjda mogu. No, kod nas doma nema previše priče o nogometu. Supruga je Austrijanka i ona određuje pravila. Ako želimo pričati o nogometu, nas dvojica moramo otići u drugu prostoriju - uz smijeh je zaključio Čanadi.
>>>> Pogledajte što su nakon derbija Dinama i Hajduka rekli igrači i Nenad Bjelica
Uh kakav trener,kakva karijera.Mogao bi zamjeniti Tudora u Hajduku.