Nogometni trener Darko Beljan (35) doista ima zanimljiviji nogometni put: od rodnog slavonskog mjestašca preko Venezuele i Millwalla do škotske reprezentacije u kojoj i trenutno radi i s kojom je izborio odlazak na Euro.
- Ova sezona je komplicirana zbog pandemije i veći dio nje sam proveo u Hrvatskoj, ali sada smo završili drugi krug kvalifikacija za Europsko prvenstvo u kojima smo bili domaćini. Skupina s Njemačkom, Češkom i Gruzijom je bila zahtjevna, a odlazak na Euro je ogroman uspjeh u mojoj karijeri - započeo je Darko iz Škotske naš razgovor.
Što je vaš posao u Tartan Armiji?
- Moja odgovornost je skautiranje i selektiranje igrača koji igraju u engleskim klubovima, prikupljanje podataka o njihovom razvoju. Pred kvalifikacije za Europsko prvenstvo napravi se selekcija za koju su zadužena još četiri trenera uz mene. Meni je karakter važniji od vještine i igrač mora biti taktički inteligentan da bi odgovorio zahtjevima prilagodbe u određenim situacijama.
U kojim točno situacijama?
- Navesti ću primjer playmakera, desetke. Slučaj playmakera danas je nešto drugačiji nego prije. Možeš imati tog organizatora igre koji djeluje kao zadnji vezni (npr. Modrić), a možeš imati takvog igrača koji djeluje u zadnjoj trećini (npr. De Bruyne) i imaš ga kao onog koji djeluje na krilnoj poziciji. Svi oni rade razliku u tehničkom dijelu igre, ali tek nakon što trkačkim dijelom odgovore na zahtjeve igre pa onda svojom tehničkom superiornošću rade razliku u zonama u kojoj su imperijalni. Nije teško uočiti nekog tko ima izraženu tehniku, inteligenciju u igri i iznadprosječnu brzinu, ali jednako važna je i osobnost, tako da može utjecati na druge igrače i što je najvažnije, da može biti dio grupe.
Vaš inozemni put započeo je u Venezueli, ne baš uobičajenom podneblju za naše nogometaše. Kakav je život ondje?
- Život tamo izgleda više nalik seriji Narcos, nego telenovelama. Djeca od svega 10 godina rade za raznorazne narkodilere i ponekad imaš osjećaj da jedino časne sestre nisu korumpirane. Zaista svijet za sebe i dok sve to ne doživiš, ne možeš shvatiti. Upoznaš bogataše koji ni za živu glavu ne bi išli u određene dijelove grada, a i siromašne ljude koji te sa tako puno topline prime kod sebe doma. Iako, moraš paziti da ne bi sam zalutao u krivu četvrt u krivo doba dana, a za neke četvrti jednostavno nikad nije dobar dio dana - kaže i nastavlja:
- Ja sam svog zastupnika tamo zvao mađioničar jer je u danu znao promijeniti nekoliko profesija. Ujutro bi predavao na poljoprivrednom fakultetu, popodne bi bio doktor, a navečer bi dilao nešto u gradu. Naravno u tom svemu bi još stigao biti i nogometni menadžer (ha-ha). Nekako sam ga se sa vremenom uspio riješiti. Moram reći da su me suigrači prihvatili zaista kao jednog od njih i s njima sam provodio dosta vremena. Trudili su se da se osjećam ugodno i sigurno.
Iz Venezuele ste se vratili u Đakovo, završili igrački dio karijere s 29 godina, a onda je krenuo trenerski uzlet. Slijedi epizoda Engleska... Otišli ste ondje jer je jedan drugi trener otkazao svoj put, a sve te odvelo do legendarnog Millwalla?
- Istina je da smo trebali ići zajedno u rujnu 2018. godine u jednu privatnu akademiju, ali on je otkazao 10-ak dana prije odlaska. Ostao sam prepušten sam sebi i sve što sam imao je mail adresa te akademije. Poslao sam im vjerojatno 20 mailova do kraja godine i svaki put je odgovor bio da su popunjeni, ali nisam odustao. U travnju je odgovor napokon bio pozitivan, a baš tjedan dana pred moj dolazak u PRO Direct Akademiju, ondje se pojavio Andy Impey koji je tada postao glavni trener za individualni dio programa akademije i igrom slučaja bio mu je potreban jedan pomoćnik, a s obzirom da sam tek stigao, odredili su mene i tako je počela suradnja. Tri mjeseca kasnije Impey je dobio poziv Millwalla, pozvao me sa sobom i postao sam dio tog kultnog kluba.
A Millwall je sve, samo ne običan klub...
- Uh, da, moram reći da je bilo poprilično stresno od prvog dana. Klub nema veliki budžet pa je naglasak na klupskoj akademiji. Pritisak da se od ničega napravi nešto postane svakodnevica i s tim se moraš nositi kako god znaš. Uz to sam polagao u isto vrijeme i dodatne ispite za rad u profesionalnom klubu na Otoku jer UEFA trenerska licenca nije dovoljna. U Millwallu je strast prema klubu od uprave kluba do navijača vrlo izražena i tu se stvori također određeni pritisak koji imaš da za taj klub daješ cijelog sebe.
Što je bila vaša uloga u klubu?
- Radili smo sa selekcijama U-16 i U-18 u individualnom dijelu programa uz usklađen plan i program glavnih trenera tih uzrasta sa našim programom. Kod nas su dolazili igrači koji manje igraju i oni koji trebaju unaprijediti određene segmente. Za jednog igrača, brigu vode minimalno 4 osobe. Glavni trener, kondicijski trener, individualni i nutricionist. Svaki igrač ima svoj detaljan plan i program.
Millwall je doista legendaran klub poznat po žestokim navijačima. Kakav je život u tom dijelu Londona?
- Zanimljivo, baš taj južni dio Londona, Bermondsey, 2018. godine je proglašen za najbolji dio Londona za život, iako je to sve samo ne tako. Pa ljude zaustavljaju na ulici i ispituju jesu li za Millwall ili West Ham. Nije baš sigurno i ugodno mjesto u Londonu, ali mene su s vremenom upoznali i kada su vidjeli da radim u klubu imao sam najsigurniju propusnicu. Nagrada za naš rad je stigla u pozivu od izbornika škotske U-17 reprezentacije. Ponudu sam prihvatio i prije nego što sam ikome rekao za nju. Bilo je to kada je Millwall U-18 osvojio naslov prvaka i glavni trener te momčadi nas je nahvalio izborniku.
Koliko je bitno igračko iskustvo da bi postao dobar trener i koja je razlika između naših i engleskih stratega?
- Naravno da je igračko iskustvo važno, ali u suštini ne znači puno bez educiranja, svakodnevnog učenja i istraživanja. Imamo primjer Maradone koji je bio jedan od najboljih igrača svih vremena, ali kao trener nije bio ni sjena toga, a s druge strane imamo Mourinha koji je uspio biti lošiji igrač i od mene i praktički je odigrao tek 30-ak ozbiljnih utakmica u karijeri pa mu to ne smeta da kao trener bude jedan od najboljih. Smatram da je ego problem kod nekoga tko je imao zapaženu igračku karijeru pa vjeruje da je to dovoljno za biti dobar trener, što je velika zabluda. U Engleskoj je normalna praksa da, pogotovo mlađi treneri, odlaze u nekoliko klubova i provedu nekoliko dana kod raznih trenera i studiraju njihovu filozofiju nogometa i metode rada. Kod nas je to ipak rijedak slučaj. Previše pažnje dajemo kondicijskim segmentima, bez specifičnih sadržaja. Nedovoljno se vremena posveti tehnici i taktičkim stvarima. U prve momčadi dolazi dosta tehničko-taktički neobučenih igrača, a tamo je rezultat primaran i nemaš vremena ispravljati te nedostatke.
Jasno je da su velike razlike između engleskog i hrvatskog nogometa, ali osim u infrastrukturi, gdje je još primarna razlika?
- Definitivno u edukaciji. Da bi ovdje radio u školi nogometa, dakle sa djecom, moraš položiti, ne mali broj ispita da bi stekao pravo na rad. Primjerice ja sam polagao 14 raznih ispita od kojih su neki recimo, prepoznavanje psihičkog zlostavljanja djece. Naravno da primijetiš tako nešto kad se to događa pred tvojim očima, ali ovdje se radi o situacijama u kojima nisi prisutan. Moraš imati najmanje 80% točnih odgovora na svakom ispitu. Njima je vrlo bitno da imaš obuku za rad sa mlađim uzrastima. Treneri moraju proći odgovarajuću pedagošku i metodičnu obuku za rad s djecom Zatim u pristupu i odnos prema treningu. Taj njihov razvojni mentalni sklop o kojem im ovisi uspjeh u nogometu je druga dimenzija. Englezi po broju treninga, treniraju manje nego drugi u ligama petice. To je dio njihovog mentaliteta i nitko ga od stranih trenera i ne pokušava promijeniti. Nogomet na Otoku je intenzivniji što implicira da je potrebno više vremena za regeneraciju i najnormalnije je da imaju, recimo, dva dana u tjednu slobodno.
Koliko je općenito engleska nogometna kultura drugačija od naše?
- Kultura nogometa na Otoku je svijet za sebe i kultura bodrenja lokalnog kluba je tamo jedna posebna romantika. Subota je poseban dan kojeg tako željno iščekuju i kada vidiš gradom toliko ljudi u bojama svog kluba, definitivno ne ostavi ravnodušnim ni onog tko je alergičan na sport. Te subote na Euston i London Bridge stanici su poseban doživljaj. Jedan od mojih tadašnjih susjeda u Londonu je navijač jednog kluba iz League Two, dakle kluba iz 4. lige. Njegova supruga je svjesna da na njega subotom ne računa ni u najhitnijim situacijama. Doslovno mi je rekao da je subotom klub na prvom mjestu, djeca na drugom, pivo na trećem, na četvrtom mjestu ništa pa tek onda supruga na petom mjestu. Ne pitaju cijenu za određene stvari kad je u pitanju njihov klub, a jedan frapantan podatak je da West Ham naplati gotovo 800 eura po djetetu koji izađe sa igračem na teren prije početka utakmice. Ti 'luđaci' ne razmišljaju da su potrošili 800 eura za tih 30 sekundi nego su ponosni što je njihovo dijete bilo dio te parade.
Priznaju li Englezi napokon kvalitetu našega nogometa?
- Imaju veliki respekt prema nama, ali njihov mentalitet im ne dopušta da to pokažu. Veliki su egoisti i nadobudni su do iznemoglosti. Vjerojatno nam neće nikad prestati zamjerati slavlje na terenu po završetku utakmice na Wembleyu 2007. godine. Taj trenutak mi vječno predbacuju i zbog toga su uvijek posebno motivirani protiv nas. Kako god, jedan Slaven Bilić je na Otoku cijenjen i više nego kod nas. U Škotskoj Dado Pršo ima status božanstva među navijačima Rangersa. Vole hrvatske igrače jer daju jedan poseban šarm igri. Britanci su teški za prihvatiti nekoga, ali kada te zavole onda imaš poseban status.
HNL je ove sezone doista priuštio napetost do samoga kraja...
- HNL nije bio zanimljiviji još od one famozne 1999. Ja sam hajdukovac i teško mi je biti objektivan, ali s druge strane Hajduk se podigao, ima veliku euforiju i podršku koja zna biti presudna, ali i na onu drugu stranu pritiska i velikog očekivanja. Hajduk je veliki klub i to je normalno. Znatno su podigli kvalitetu igračkog kadra. Možda sam krivo shvatio situaciju, ali nekako je sve plasirano tako da je jedina bitna ova sezona i da se jedino sada može uzeti titula, kao da se iduće sezone neće igrati prvenstvo. S tim je ionako veliki pritisak još veći. Ne vidim zašto u idućih pet godina Hajduk ne bi uzeo barem tri naslova? Što se tiče ostalih, nekako ne smatram da Osijek i Rijeka, uz dužno poštovanje, mogu do naslova. Vjerujem da će na kraju sve ostati na Dinamu i Hajduku i derbi u zadnjem kolu na Maksimiru bi mogla biti poslastica.
Nogomet je danas postao biznis u koji se slijevaju novci milijardera, djeca se 'zakupljuju' već sa 16, 17 godina za milijune eura.
- Takvi scenariji su postali već normalni pogotovo kada su se probile granice transfera od 100 milijuna za igrače koji nisu ni blizu Zlatnoj lopti pa su se i cifre za neafirmirane igrače abnormalno povećale. Veliku ulogu igraju roditelji tih tinejdžera kojima razni menadžeri zalude glave suludim ciframa u kojima se gubi onaj pravi put razvoja i afirmacije. A opet i većina klubova je primorana prodati tako mlade igrače jer se produbio jaz između bogatih i siromašnih i praktički im je to jedini način preživljavanja, a bogati klubovi to iskorištavaju i nije im problem riskirati uloženi novac za talentiranog igrača.
Kako gledate na ulogu roditelja-menadžera u razvoju mladih talenata?
- Često kažem da su roditelji najveći problem. Moramo, naravno, uzeti u obzir situaciju da je nekako normalno da netko razmišlja da je prva prilika možda i jedina. Netko se razvije prije, a netko kasnije i sa velikim i preranim ambicijama nemaju prostor za napredak. Marko Lozo je jednom rekao zanimljiv podatak, da se biološki mi kasnije razvijamo i primjer, jedan Južnoamerikanac ili Afrikanac je sa 16 godina je biološki na 20 ili 22, a hrvatski igrač je i dalje na 16. Mi se kasnije definiramo i formiramo kao igrači tako da puno tih faktora igra svoju ulogu, no u suštini je sve na tome što žele. Uzeti prvu ponudu i bilo kakav novac ili vjerovati u sebe i svoj rad i nastaviti svoj razvoj jer ako se bojiš konkurencije, zapravo ne vjeruješ u svoju kvalitetu. Može se slobodno reći da je Dani Olmo najbolji mogući putokaz kojim smjerom bi trebao ići razvoj jednog mladog igrača.
Igrali ste u generaciji s Ivanom Vargićem, još jednim izdankom đakovačkog nogometnog bazena.
- Svoj put počeo sam sa sedam godina u Đakovu. Imali smo jednu vrlo zanimljivu generaciju iz koje je prvi u veći rang otišao Ivan Vargić, bivši reprezentativac. Zaigrao sam kasnije i za tadašnjeg bh. premijerligaša Orašje, a 2009. jedan mi je suigrač rekao da bih mogao otići u Južnu Ameriku. Naravno da je na prvu to zvučalo neobično, ali Deportivo Tachira je igrao Copu Libertadores, južnoameričku inačicu Lige prvaka i ja ne bih bio ja da sam odbio tu priliku. Klub je tada imao i skoro 40.000 ljudi na svakoj domaćoj utakmici i sve skupa s tim je bio pravi izazov postati dio tog svijeta.
Vi ste i srednju školu podredili nogometu?
- Mogao sam praktični dio nastave uskladiti sa treninzima pa je izbor pao na srednju kuharsku. Nisam nikad ni razmišljao raditi nešto drugo osim nogometa. Najveći specijalitet mi je skuhati tjesteninu haha... Prvenstveno radi zdravlja svojih kolega u Engleskoj nisam im kuhao ništa, tako da sam jedine kulinarske sposobnosti pokazivao u kupnji polugotovih jela i dostavi - zaključio je šaljivo Beljan naš razgovor.
>>> Torcida bodrila igrače i na treningu
Eva, odličan članak! Intervju na visini. Hvala!